Valerij Vladimirovich Popenchenko
VALERIJ VLADIMIROVICH POPENCHENKO ( Валерий Владимирович Попенченко)
Valerij, jedan od najvećih ruskih boksača u povijesti, rođen dana 26. kolovoza 1937. godine u mjestu Kuntsevo, u Okrugu Moskve.
Njegova majka Rufina oduvijek je željela da joj sin postigne nešto u životu, te ga je 1949. godine odvela u Taškent i upisala u vojnu školu Suvorov. U školi se Valerij prvi put susreo sa boksom. Kapetan Jurija Matulevich bio je predodređen da bude prvi trener talentiranom mladom boksaču.
Nekoliko desetaka mladića treniralo je četiri puta tjedno, a Valerij se posebno isticao među njima. U gradskim natjecanjima osvajao je svoje prve boksačke nagrade, a ta postignuća omogućila su mu da napušta zidove škole i upoznaje grad Taškent.
Godine 1955. diplomirao je vojnu školu Suvorov. To ljeto bio je uključen u juniorsku reprezentaciju Uzbekistana, te je u kolovozu nastupio na juniorskom Europskom prvenstvu u Groznom. U preliminarnim borbama Valerij je u izvrsnim mečevima došao do finala. U finalu je za protivnika imao Kovirgina, prošlogodišnjeg pobjednika sa EP u Moskvi.
Prva runda bila je u odmjeravanje snaga. Drugu rundu Kovirgin je krenuo snažno u napad srušivši dva puta Valerija na pod. Zvono je spasilo Valerija kod drugog odbrojavanja.
Treću rundu Kovirgin je započeo pun samopouzdanja ne očekujući da će Valerij iskoristiti svoju priliku i osvojiti zlato nokautom. To je bila posljednja borba dueta Valerij - Matulevich. Matulevich se vratio u Taškent, a Valeri preselio u Lenjingrad.
U Lenjingradu se sastao sa svojim novim trenerom Gregorijem Kusikyantsem i priključio Lenjingradskom klubu Dynamo. Iako još uvijek nije znao prave sposobnosti, novi trener Valerija je stavio na popis športaša za veliko natjecanje u Lenjingradu.
Valeri je relativno lako došao do finala gdje je doživio svoj drugi poraz u karijeri od iskusnog protivnika i prvaka države Nazarenka. Tijekom naredne tri godine uporno i redovito trenira što rezultira osvajanjem prvenstva SSSR-a 1959. godine. U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo iste godine u Švicarskoj gubi od olimpijskog prvaka Gennadija Shatkova.
Iako je od 1961. godine bio prvak SSSR-a mnogi su bili sumnjičavi prema njegovoj talentiranosti, ali 1963. godine, na Europskom prvenstvu u Moskvi ih je razuvjerio.
Borbom protiv rumunjskog boksača Jona Monya prvi put je postao prvak Europe. Godine 1964. u Tokyju osvaja Olimpijsko zlato u borbi protiv poznatog njemačkog boksača Emila Schulza, te iste godine biva nagrađen Val Barker trofejem.
Prvak SSSR-a ostao je sve do 1965. godine kada je osvojio zlato i na Europskom prvenstvu u Berlinu. Tih godina bio je jedan od najpopularnijih športaša SSSR-a.
Na iznenađenje svih, odlučuje prekinuti športsku karijeru. Mnogo ga je ljudi željelo odgovoriti od te odluke, ali bezuspješno. Valeri je bio talentirani boksač, ali i vrlo školovan čovjek, inžinjer tehničke struke.
Poželio je miran obiteljski život sa svojim ženom Tatianom i njihovim sinom Maximom. Kasnih 60-tih preselio se majci u Moskvu i zaposlio u visokoj tehničkoj školi Bauman Moscow na čelu odjela za tjelesni odgoj.
Sredinom 70-tih za školu su se gradile nove zgrade uključujući i športske objekte. Objekte je posjećivao i provjeravao rad graditelja. Dana 15. veljače 1975. godine, tijekom jedne od tih provjera, došlo je do velike tragedije.
Na jednom od nezavršenih stubišta izgubio je ravnotežu i smrtno stradao. Mnogi su posumnjali u nesretan slučaj, tvrdeći da je bilo samoubojstvo ili ubojstvo, ali to nikad neće biti razjašnjeno.
Naš proslavljeni športaš Mate Parlov uvijek je isticao da želi u životu i športu biti kao Valerij, da bude šampion, da završi fakultet, bez da mu je to poklonjeno.
