Zašto nam se himna zove "Lijepa naša"
Lijepa naša domovino! – Lijepa si zbog Mljeta i Kornatskog otočja! Lijepa si i zbog Plitvičkih jezera, zbog Risnjaka i Papuka. Lijepa si zbog rijeka Krke i Cetine, zbog predivne Paklenice! Lijepa si zbog Velebita i njegovog endemskog bilja. Lijepa si zbog otoka Brača, Hvara, Cresa i Paga. Zbog planina Učke i Ćićarije! I zagorski bregi ljepotu tvoju tkaju, i zeleno žito slavonskih ravnica. O, Baranjo, lijepa li si! Lijepa si i zbog starih gradova; Dubrovnika i Korčule, zbog Griča i Kaptola. Zbog Splita, Velog Lošinja, Huma i Pazina, zbog Varaždina i Motovuna. Lijepa si zbog kristalno plavog Jadrana, i njegovih tisuću otoka razasutih poput biserja. Zbog svoga stijenja i kamenja, hrastovih šuma, vinograda i maslinika! Zbog mirisa dunja i sladora svojih smokava. Zbog ružmarina, lavande i kadulje, miomirisa smilja i bosilja. Lijepa si, jer si lijepa kao Splićanka, Zagrepčanka, Varaždinka, Slavonka, Konavoka ili Puljanka. Lijepa si zbog đakovačkog veza i paške čipke. Doista si lijepa i zbog svojih srna u gori, prepelica u polju i orlova što visoko lete – jer naša si draga domovina!
Oj junačka zemljo mila! – Zemlja si junačkih sinova, svojih sokolova, poput; kneza Domagoja, kralja Petra Svačića, bana Petra Berislavića i Emerika Derenčina, branitelja utvrde Gvozdansko. Zbog hrabrog Nikole Šubića Zrinskog, Mile Gojslavice, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Matije Gupca i Seljačke bune, bana Josipa Jelačića, Eugena Kvaternika, Filipa Lukasa i Rakovačke bune...! Junačka si i zbog svojih uskoka i hajduka, domobrana i bojovnika, zbog svoga Franje i generala Ante, Bljeska i Oluje. Hrabra si, zemljo mila, i zbog znanih i neznanih junaka! Srčana si i zbog vukovarske majke Kate i njena četiri poginula sina, i otprije četiri pogubljena brata. Junačka si zbog snage njenog majčinskog srca i srdaca bezbroj drugih majki i udovica poginulih branitelja i ubijenih domoljuba!
Stare slave djedovino! – Tisuću godina sanjali smo da bismo – dosanjali tvoju staru slavu, slavu naših djedova; kneza Ljudevita Posavskog, Višeslava i Trpimira, slavnog Branimira, kralja Tomislava i Petra Krešimira IV., dobre kraljice Jelene, kralja Zvonimira i Petra Svačića, našeg Marka Marulića, Ivana Gundulića, majstora Radovana, Jurja Dalmatinca i Ivana Meštrovića. Ruđera Boškovića i Nikole Tesle, i brojnih drugih slavnih pradjedova, tvojih sinova.
Da bi vazda sretna bila! – Davala nam mira, bivala nam nova nada, vodile te zvijezde neba, nek’ te prati duga sreća – mir naroda svijeta, i da nam živiš tisuće ljeta! Tvoja sreća je samo sreća tvojih ljudi, tvojih sinova i kćeri, tvoga sadašnjeg i budućeg puka. Bila vazda sretna tako da tvoj narod živi u slobodi, miru, pravdi i međusobnoj ljubavi.
Mila kano si nam slavna! – Ponosni smo slavom tvoje Poljičke i Dubrovačke Republike, Krešimirovim gradom, starim Skradinom, Petrovom gorom, Krbavskim poljem i gradom Siskom. Slavom grada Sinja i njegovih alkara, herojstvom tvoga grada Vukovara. Pulskom arenom i njenom hrvatskom kravatom, korčulanskom moreškom, šibenskom, trogirskom i đakovačkom katedralom, Dioklecijanovom palačom, Ninom i zadarskim sv. Donatom, starim Zagrebom i Varaždinom, Trakošćanom, utvrdama Klisa, Knina i Osijeka. Kâmnim Stonom, starorimskom Salonom i pretpovijesnim Vučedolom.
Mila si nam ti jedina! – Imamo samo tebe i ti imaš samo nas! Zato te volimo kao jedinu majku, kao svako dijete, koje, od svih majki na svijetu – voli samo svoju majku! Ako te izgubimo, postali bismo siročad i više nikad ne bismo imali svoje jedine majke. Zato, za tebe, jer ti si naša – “lijepa, draga i slatka sloboda,” dali bismo – “sva srebra, sva zlata, sve ljudske živote, jer ne mogu biti plata tvoje čiste ljepote.”
Mila kuda si nam ravna, – Volimo tvoje slavonske ravnice, baranjska i srijemska polja, tvoje Ravne kotare. Mile su nam istarske ravni, cvjetne doline Banovine, Like i Korduna. Svuda si nam draga gdje god si ravna poput Sinjskog i Petrova polja.
Mila kuda si planina. – Mila si nam i na vrletima i klisurama čudesnog Velebita, draga si nam i na vrhovima Dinare i Svilaje! Na pašnjacima Mosora, Biokova, Ravne gore, Kapele i Plješivice, na rosnim stazama Medvednice, na zelenim zagorskim i podravskim bregima. Mila si nam i u boricima i hrastovim šumarcima naše Promine!
Teci Savo, Dravo teci, – Neka teku tvoje vode, neka teku tvoje rijeke; Sava, Drava, Mura, Kupa, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva…! Neka teku kristalno bistre i čiste od izvora do utoka, sve do svoga smiraja u volumenima vôda Crnoga i Jadranskoga mora.
Nit’ ti Dunav silu gubi! – Dunave, rijeko, zadrži silu svojih vôda i nikada je ne gubi. Kao narod ne rasipajmo svoje snage, čuvajmo svoja narodna dobra. Čuvajmo slobodu, ljepotu i bogatstva domovine, svoju spomeničku kulturu i povijest. Čuvajmo čistoću rijeka i jezera, i kristalnu bistrinu našeg Jadrana, svoju floru i faunu. Čuvajmo umjetnička i znanstvena dostignuća, i posebno ljepotu svog materinjeg jezika! Čuvajmo i sami sebe, svakog čovjeka, svakog pojedinca, svako svoje dijete – zadržimo i umnožimo snagu svoga življenja. Cijenimo rad, stvaralaštvo, poštujmo svakog marbenika i njegov trud, spomenimo se svojih neimara i zaslužnika! Skupljajmo snagu, poput rijeke Dunava kad odasvud prema njegovom koritu hrle snažne bujice poslije dugotrajnog i obilnog pljuska. Doista, ni kao narod ni kao pojedinci, ne gubimo postojeću, već stječimo, poput naše Janice, novu snagu!
Sinje more svijetu reci – Naš divni plavi Jadrane, i sva mora, i svi oceani koji okružujete kontinente i narode, kažite cijelome svijetu:
Da svoj narod Hrvat ljubi. – Kažite drugim narodima, recite svima da smo narod dostojan njihove ljubavi. Mi smo mali i ponosan narod, ali smo i narod velikih sinova, velikih ljudi. Miroljubiv smo narod, i narod smo dobre volje, i još nikada u svojoj povijesti nismo napali državu drugog naroda, niti ikada išli pod svojim barjakom u osvajanje tuđeg prostora. Upravo onako kako smo obećali papi Ivanu VIII. čijim je pismom našem knezu Branimiru 879. godine prvi puta međunarodno priznata naša domovina, i država Hrvata. Ali i da svoj narod Hrvat ljubi! Da svaki Hrvat kao pojedinac voli svoj narod kao cjelinu. Da je svaki pojedinac za svoj narod spreman žrtvovati se, ako treba dati i svoj vlastiti život. Zar to nismo nebrojeno puta dokazali, kroz dugih trinaest stoljeća – od stoljeća sedmog preko, Krbavskog polja, Sigeta, pa sve do Vukovara?
Dok mu njive sunce grije, – Dok sunce bude bacalo svoje svjetlosne i toplotne zrake na naše njive, proplanke i pašnjake, dok bude obasjavalo planinske vrhove, i izlazilo na istoku i zalazilo na zapadu naše domovine.
Dok mu hrašće bura vije. – Voljeti ćemo i ljubiti svoj narod i za njega se žrtvovati, dok god bura bude puhala kroz krošnje naših hrastika, a to znači dok bude hrašća i dok bude bure. A hrašća i bure biti će dok bude života na zemlji. To znači da ćemo voljeti svoj narod i činiti tako da ga i cijeli svijet zavoli – za vječnost!
Dok mu mrtve grobak krije, – Voljeti ćemo svoj narod tako da poštujemo i svoje mrtve, čuvajući njihove grobove i uspomene na njih. Naša je povijest mučenička, patnička i zemlja nam je posuta bezbrojnim kosturnicama naših stradalnika. Brzo se suši stablo čije se korijenje ne čuva, a mi poštujući mrtve čuvamo i svoje korijenje, korijenje cijelog naroda, da bismo na njemu mogli graditi svoju budućnost.
Dok mu živo srce bije. – Jer mi nismo okrenuti prošlosti, već budućnosti, i zato u nama – živo srce bije! Mi želimo, i svuda podržavamo život! Priznajemo život i drugima, poštujemo svakog čovjeka, svako biće i svaku biljku. Jer sav život ima jedan jedini i zajednički Izvor – i tom Izvoru se klanjamo i molimo puninom svoje duše – dok u nama živo srce bije! A biti će u nama dok bude sjala – nad Hrvatskom duga sjajna!
Naša domovina
