Muzej Hrvatskih arheoloških spomenika
Povijest našeg naroda satkana u kamenu
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika utemeljen je na fundusu starohrvatskih nalaza koji su se koncem 19. stoljeća pojavili pri arheološkim zahvatima u kninskoj okolici, a do njih je došlo stjecajem specifičnih okolnosti. Muzej je prvorazredni arhiv u kamenu i prvorazredna kulturna baština koja svjedoči o identitetu Hrvatskog naroda.
Sve je počelo godine 1885. kad su pokrenuti radovi na trasiranju željezničke pruge Knin - Siverić. Ona je trebala presjeći franjevačko zemljište na položaju Kapitul. Smatrajući da se na tom mjestu nalaze ostaci starohrvatske crkve, starješinstvo samostana Svetog Ante u Kninu tražilo je da mu se prizna vlasništvo nad svim predmetima koji bi se prigodom radova mogli pronaći.
Zaključeno je da netko treba nadzirati radove radi prikupljanja eventualnih nalazaka. Juraj Biankini, zastupnik u Dalmatinskom saboru, predlaže vladi da se imenuje osoba koja će nadgledati radove i starati se o otkrivenim starinama. Nadzor je na kraju povjeren fra Vjekoslavu Luji Marunu, 28 - godišnjem župnom pomoćniku u Drnišu, koji biva imenovan kninskim župnikom.
Odmah po dolasku u Knin fra Vjekoslav Lujo Marun osniva Naročit odbor za iskopine hrvatskih starina. Izabran je zatim za njegova predsjednika i započinje istraživanja na lokalitetima Crkvina u Biskupiji i Kapitul pored Knina.
Značaj nalaza, ploče s imenima hrvatskih vladara, privlači pozornost don Frane Bulića, koji podupire fra Vjekoslava Luju Maruna u osnivanju Promicateljskog odbora za iskopine hrvatskih starina radi skupljanja novčanih priloga za nastavak istraživanja.
Don Frane Bulić u tom smislu piše Proglas za hrvatski narod. Da bi objavio Proglas i da bi Odbor mogao obavljati svoju funkciju, bilo je nužno da se Odbor organizira kao društvo, pa je Proglas tiskan tek nakon što je to i ostvareno.
Fra Vjekoslav Lujo Marun, 1857. - 1939.
Kninsko starinarsko društvo svečano je utemeljeno dana 3. srpnja 1887. godine. U prvim godinama svog rada ono obavlja mnogobrojna arheološka istraživanja na lokalitetima u kninskoj okolici, a već 1889. godine dobiva odobrenje da svoju djelatnost proširi na područje cjelokupne Dalmacije. Podršku Društvu pružaju mnogi znameniti ljudi iz kulturnog i političkog života Hrvatske poput biskupa Josipa Juraja Strossmayera, Ivana Kukuljevića i Franje Račkog.
Godine 1888. Akademija izdaje knjigu don Frane Bulića „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici“ koja se smatra prvim znanstvenim radom iz područja nacionalne arheologije. Pronađeni spomenici privremeno se smještaju u hodnike samostana Svetog Ante, pa se, zbog obilja nalaza, ubrzo pojavljuje problem njihova smještaja u prostranije i primjerenije prostorije. Tako se rađa svijest o potrebi osnivanja muzeja.
Sarkofag kraljice Jelene
Kada je don Frane Bulić pronašao sarkofag kraljice Jelene u cijeloj Hrvatskoj su zvonila sva zvona.
Muzej je otvoren dana 24. kolovoza 1893. godine pod imenom Prvi muzej hrvatskih spomenika, pa taj nadnevak uzimamo kao dan osnutka Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Istog dana na VI. glavnoj skupštini Kninsko starinsko društvo preimenovano je u Hrvatsko starinarsko društvo.
Otvaranju Muzeja prisustvovao je veliki broj istaknutih uglednika iz raznih krajeva Hrvatske a Društvo je primilo preko stotinu brzojavnih čestitki. Svečanost su, međutim, ometali pravoslavni građani Knina i okolice.
Poglavarstvo grada koje je bilo u njihovim rukama zabranilo je isticanje nacionalnog znamenja i pjevanje hrvatskih pjesama. Jedan je vlak kamenovan na kninskom kolodvoru, a uzvanicima je preko noći podignutim barikadnim zidom zapriječen pristup bazilici Svete Cecilije na Stupovima u Biskupiji. Gradom su kružile skupine pravoslavnih seljaka iz okolnih sela i toljagama napadale sudionike slavlja.
U čast otvaranja Prvog muzeja hrvatskih spomenika Društvo je tiskalo prigodnu Spomen - knjigu u kojoj je zabilježen tijek svekolike svečanosti. Nakon otvaranja Muzeja Hrvatsko starinarsko društvo nastavlja živu terensku djelatnost.
Godine 1894. austrijske su vlasti odlučile dražbom prodati kninsku Tvrđavu, jer je to zdanje izgubilo svoj strateški značaj. Budući da je blagajna Društva raspolagala skromnim sredstvima, fra Vjekoslav Lujo Marun privatno posuđuje 4.000 forinti i otkupljuje Tvrđavu kako bi spriječio da taj provrazredni spomenik fortifikacijske arhitekture dođe u privatne ruke i bude srušen radi dobivanja obrađenog kamena za podizanje novih zgrada. Kada se odlučivao za otkup Tvrđave fra Vjekoslav Lujo Marun je svakako računao i s tim kako će na toj lokaciji osigurati Muzeju novi, primjereniji smještaj.
Istraživanja i cjelokupna djelatnost Muzeja i Društva financiraju se isključivo prikupljenim sredstvima, uglavnom članarinom i novčanim prilozima, koje od raznih tvrtki, društava i pojedinaca iz cijele Hrvatske skupljaju u tu svrhu posebno imenovani povjerenici. Fra Vjekoslav Lujo Marun bio je u stalnim doticajima s mnogim uglednim stručnjacima iz zemlje, P. Patsch, Ć. Truhelka, J. Brušmid, i inozemstva P. Reinecke. Obraća im se za savjete i šalje im pojedine nalaske na analizu i razgovor.
Vedriji dani sviću Muzeju kada ministar prosvjete postaje Stjepan Radić, koji ispunja već prije dano obećanje i udjeljuje pozamašne subvencije „zanemarenim uspomenama naših pradjedova“. Novčana sredstva dodjeljuju Muzeju i mnoge općine: Kotor, Dubrovnik, Split, Sinj, Sisak, Zagreb, Bjelovar, Virovitica, Osijek, Travnik; društva: „Braća hrvatskog zmaja“ - Zagreb, „Napredak“ iz Bihaća i Sarajeva, i građani.
Nakon ranjavanja i smrti Stjepana Radića dana 8. kolovoza u Zagrebu od strane srbijanskih barbara zamire plansko financiranje Muzeja i Društva, a time i njihova razgranata djelatnost. Pokopan je u mirogojskim arkadama, a na sprovodu se okupilo više od 300 000 ljudi. U novonastalim okolnostima fra Vjekoslav Lujo Marun je primoran pristati na reorganizaciju i odvojiti Hrvatsko starinarsko društvo od Muzeja hrvatskih spomenika prepuštajući skrb nad Muzejom Zagrebačkoj i Splitskoj samoupravnoj oblasti.
Krsni zdenac kneza Višeslava
Višeslavova je krstionica vraćena u Hrvatsku 1942. godine nakon što se kardinal Stepinac dana 6. svibnja 1941. godine obratio ministru bogoštovlja i nastave Nezavisne Države Hrvatske Mili Budaku. Prvi spomen o njoj je iz 1746. godine iz Nina.
Vraćena je iz Italije u palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, odakle je kasnije prenesena u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Fra Vjekoslav Lujo Marun i W. Buttler rade na istraživanju prethistorijskog lokaliteta Spas pod Tvrđavom, te se usmjeravaju na otkupljivanje predmeta vodeći brižno o tome stručnu dokumentaciju. Istodobno obogaćuju bibliotečni fundus Muzeja i uspostavljaju međuinstitucionalnu razmjenu publikacija s drugim muzejima i znanstvenim ustanovama.
Njegovim odlaskom u Zagreb, na službu gimnazijskog profesora ostaje ispražnjeno mjesto muzejskoga kustosa. Među arheološkim iskopavanjima, koja se u idućih nekoliko godina provode s manjim intenzitetom, ističe se ono Hrvatskoga starinarsko društva u Mokrom polju 1930. godine.
Razlog opadanju istraživačke djelatnosti Hrvatskog starinarskoga društva leži neprijeporno u Marunovoj poodmakloj dobi i njegovom narušenom zdravlju zbog čega se nakon ponovnog i oduševljenog izbora per acclamationem za predsjednika Društva dana 8. travnja 1931. godine zahvaljuje na iskazanom povjerenju i moli Skupštinu da ga razriješi te dužnosti.
Na to ga ganuti skupštinari izaberu doživotnim začasnim predsjednikom Društva, a V. Hoffiller preuzima dužnost djelatnog predsjednika.
Propovjedaonica sa imenima vladara Svetoslava i Višeslava
Dana 1. kolovoza 1933. godine zapošljava se u svojstvu ugovornog službenika, za privremenog vršitelja dužnosti kustosa Muzeja starina, Stjepan Gunjača, tada još student zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, grupa antropogeografija. Djeluje na sređivanju zbirki, osobitu skrb posvećuje spajanju kamenih ulomaka u veće zajedničke cjeline povezavši tako preko tristo fraktura.
Godine 1934. sudjeluje s M. Abramićem u istraživanjima starokršćanske bazilike i troapsidne memorije u Biočiću te provodi prigodna istraživanja u Ninu 1935. godine - grobovi u trobrodnoj bazilici.
Po Marunovoj smrti 1939. godine, Hrvatsko starinarsko društvo s novom upravom i predsjednikom dr. Grgom Novakom, omogućava muzejskom kustosu revizijska istraživanja u Biskupiji - Bukorovića podvornica, Gornjim Koljanima te 1940. godine otvaranje novih položaja u Žegaru, jednobrodna crkvica s polukružnim apsidom, 14./15. st., Pridrazi - Sveti Martin i Mijovilovac i Novigradu - Sveta Kata, recentni grobovi pod podom crkve. Daljnji nastavak radova prekinuo je Drugi svjetski rat.
Već u drugoj polovici 1941. godine Kninska tvrđava uvrštena je među vojno strateške objekte. U takvim prilikama Stjepan Gunjača kontaktira s Ravnateljstvom ustaškog ratnog muzeja u Zagrebu te je donešena odluka da se premjesti srednjovjekovna zbirka i svo blago u zgradu „Hrvatskog sokola“ u Sinju.
Nakon pakiranja spomenika tijekom zime 1941. godine počinje njihov transport kamionima koji traje sve do početka lipnja 1942. godine. Dio kulturnog blaga Stjepan Gunjača deponira u obiteljsku kuću supruge, a dio spomeničkog fundusa, biblioteku i arhiv sklanja u rodbinsku kuću Stuparić, gdje neoštećeni dočekuju kraj rata.
Stjepan Gunjača u jesen 1943. godine odlazi u partizane, te ga Ministarstvo narodne prosvjete Nezavisne Države Hrvatske otpušta iz službe dana 5. listopada 1943 godine. Naredbom istog Ministarstva od 22.listopada iste godine za upravitelja Muzeja imenuje se M.Klarić koji se u tom trenutku nalazi na mjestu tajnika Hrvatskog državnog muzeja u Sarajevu.
Krajem Drugog svjetskog rata, Biskupija na Kninskom polju je razrušena. Gradili je hrvatski vladari, obnovili je Ivan Meštrović i slikar Jozo Kljaković, a četnici došli, popalili i porušili, te pobili hrvatski narod koji je živio na tom području naše domovine.
Greda i zabat kneza Muncimira.
Pred svršetak rata Oblasni NOO Prosvjetni odio, postavlja Stjepana Gunjaču za direktora Arheološkog muzeja u Zadru s time da privremeno vodi brigu i o Muzeju hrvatskih starina.
Stjepan Gunjača vođen idejom o sjedinjavanju starohrvatske spomeničke baštine u posebnome muzeju biva imenovan voditeljem gradnje Državnoga muzeja starina na Kliškoj Tvrđavi gdje se za tu svrhu, do izgradnje nove zgrade, adaptiraju četiri postojeće kuće, pa se godine 1947. u njima prenose kameni spomenici iz Sinja.
Dobivši rješenje o premještaju iz Zadra u Državni muzej starina dana 14. svibnja 1947. god., Gunjača stupa na dužnost direktora te institucije. Uočivši probleme koje bi Muzej imao na Klisu razvila se rasprava u stručnim i inim krugovima o budućem domicilu te institucije.
Među prijedlozima kao što su povratak Muzeja u Knin ili njegovo preseljenje u Zadar ili Zagreb konačno se prihvaća onaj po kojem mu se mjesto treba naći u Splitu, tranzitnom, turističkom i upravnom središtu, odakle će imati najbolji doticaj s povijesnim tlom matične Hrvatske države i srednjovjekovnim lokalitetima diljem južne Hrvatske.
Sada kada je riješeno pitanje trajnog smještaja Muzeja tražila mu se odgovarajuća lokacija. Za to vrijeme kameni fundus Muzeja smješten je 1948. godine u trijem Kaštilac Meštrović, a potom godine 1952. spojen sa drugim dijelom zbirke u Galeriji Meštrović.
Odlukom Sabora 1968. godine o gradnji Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika za kulturu Republike Hrvatske te polaganje kamena temeljca, dana 22. svibnja 1972. približio se kraj skoro 80 godišnjoj agoniji te institucije.
Završetkom gradnje muzejskog kompleksa 1976. godine i svečanim otvaranjem stalne postave Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika dana 25. srpnja 1978. godine na doličan je način predstavljena ta nama draga i jedinstvena arheološka građa od neprocjenjive važnosti za povijesni identitet i civilizaciju hrvatskoga naroda.
Time je nacionalna baština Hrvata, nakon deset preseljenja iz jednog neprikladnog prostora u drugi našla svoje stalno i prikladno mjesto.
Gradnjom Muzeja ostvarili su se snovi svih onih pregalaca koji su se od davnog ustanovljenja Naročitog odbora za iskopine hrvatskih starina do toga trenutka na bilo koji način vezali uz starohrvatsku baštinu. Uskrisila se ideja neospornoga oca nacionalne arheologije fra Vjekoslava Luje Maruna kojega niti vjetrometina prirodnih i političkih bura i oluja nije pokolebala da do smrti „rukama duboko kopa njivu iz koje niču hrvatski spomenici“.
Okrunjeni su i napori studenta antropogeografije koji je od davne 1933. godine živio s tom institucijom pune 44 godine umoran ali zadovoljan. Tom izuzetnom čovjeku i znanstveniku, akademiku Stjepanu Gunjači, podignuta je dana 27. listopada 1993. godine u Splitu bista - spomenik u ulici njegova imena.
Novi prostori Muzeja omogućili su njegovo optimalno muzeološko djelovanje. Time su se stekli uvjeti za sustavno sređivanje fundusa spomenika koji su podvrgnuti konzervatorsko restauratorskim zahvatima, ali prije i iznad svega stručnoj obradi i inventiranju.
Suvremena muzejska postava bila je dostupna posjetiteljima do početka Domovinsko - oslobiteljskog rata 1991. godine, kada je izvršeno njezino raspremanje i sklanjanje dragocjenosti u ratno sklonište.
Koju važnost ima ta baština za hrvatski narod, pokazali su zorno srbijansko - crnogorski barbari, kada su Muzej uvrstili kao vojno strateški cilj u prioritetni plan uništenja i zasuli ga granatama dana 15. studenoga 1991. godine.
Bogaćenje fundusa arheološkim istraživanjima ostalo je i dalje jedna od osnovnih opredijeljenosti muzejskoga djelovanja.
Iz govora fra Vjekoslava Luje Maruna na VII. glavnoj skupštini Hrvatskog starinarskog društva 1894. godine: „Posebnost hrvatskih muzeja za hrvatske spomenike jest suština našeg hrvatskog arheologičkog stroja; to je stožer oko koga će se cijeli stroj okrećati. Misao posebnosti hrvatskih muzeja tako je solidna koliko je jak narodni duh svaka plemenita naroda; ta je misao istrgnuta iz duše naroda našega; nad tom mišlju lebditi će za sve vijekove unaprijed narodni genij a uzanj i trajna djelatnost oko hrvatskih starina.“
Fra Vjekoslav Lujo Marun - umoran, ali sretan.
