Povijest hrvatskog boksa
Prvi promicatelji boksa u Hrvatskoj
Od 1893. do 1894. godine održao je u Zagrebu dvogodišnji tečaj za učitelje gimnastike na srednjim školama svestrani profesor Franjo Bučar. Studenti te prve više semestralne stručne škole pripremali su seminarske radove i o njima su budući prvi ispitani profesori tjelesnog vježbanja u nas javno raspravljali.
Tako je tečajac Ljudevit Sorlini, kasnije dugo godina nastavnik u Osijeku, obranio svoj seminarski rad: Staro i moderno šakanje. U časopisu Sport, koji je u ono doba također izlazio u Zagrebu kao i Glasilo za sve športske struke u 6. broju 3. godišta, odnosno dana 1. travnja 1896. godine, tiskan je rad Ljudevita Sorlinija, odnosno sažeti sadržaj njegovoga seminarskog rada. Tako su u prvoj olimpijskoj godini našeg doba oba zagrebačka časopisa već obradila šakanje, i to klasično, na starim helenskim igrama.
Hrvatski sokol
Osnivačka skupština Saveza hrvatskih sokolskih društava održana je u Sušaku dana 6. studenog 1904. godine, a za prvog predsjednika izabran je Stjepan Milatić, poznati hrvatski književnik. U to vrijeme u Hrvatskoj je djelovalo 168 sokolskih organizacija, dvadeset u Bosni i Hercegovini i dvadeset pet u Sjedinjenim Američkim Državama s ukupno 15000 članova.
Dvorana Hrvatskog sokola u Splitu 1908. godine.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije uspjesi "Hrvatskog sokola" ne odgovaraju velikosrpskim interesima odjevenim u plašt Jugoslavenstva, a u srbijanskoj misli i praksi jugoslavenstvo je bilo sredstvo koje je tek služilo ojačanju "svemogućeg" srpstva.
Diktator Aleksandar dana 5.prosinca 1929. donio je zakon o osnivanju jedinstvenog Sokola Kraljevine Jugoslavije. Prema tom zakonu sve sokolske organizacije u roku od 3 tjedna ili će pristupiti novoj sokolskoj organizaciji ili će se ugasiti.
Od svih 211 društava "Hrvatskog sokola" s približno 40 000 članova diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine nijedno se nije udružilo. Većinom se s "Lijepom našom" na usnama prkosno razišlo.
Tjelovježba je pala u drugi plan, a sav rad usmjeren je na političko - prosvjetni rad.
Posljednja skupština Hrvatskog sokolskog saveza održana je dana 15. prosinca 1929. godine pod predsjedanjem strarješine Milana pl. Praunspergera, uz nazočnost 271 delegata iz 125 društava.
Jednoglasan zaključak skupštine bio je da Hrvatski sokolski savez ne pristupi novoosnovanom Sokolskom savezu Kraljevine Jugoslavije i da se društvo "Hrvatskog sokola" raspusti.
Nakon "Hrvatskog sokola" raspušta se niz drugih hrvatskih društava: "Hrvatska žena", "Društvo grofice Katarine Zrinske"...
Dragutin Šulce bio je godinama istaknuti stručnjak 1904. godine osnovanog "Hrvatskog sokolskog saveza", pisac brojnih članaka, stručnih rasprava i knjiga. Dvaput je u Pragu polazio najbolje tečajeve, 1898. i 1901. godine. Ondje se Šulce upoznao s tim novostima. Šulce se uvježbao u šakanju. Podučavao je dobrovoljne prednjake i učitelje naših sokolskih društava. Nije bio usamljen u tom poslu, što nam svjedoči uvaženi Stipe Vrdoljak iz Splita, pisac brojnih rasprava o tjelesnom vježbanju.
Dakle, pioniri i promicatelji boksa u Hrvatskoj ponajprije su bili nastavnici tjelesnog odgoja koji su radili u sokolskim društvima, vojnim i policijskim školama te i naši malobrojni stipendisti koji su tih godina boravili u inozemstvu u prvom redu u Francuskoj, Čehoslovačkoj i Engleskoj. Bili su tu kasnije i hrvatski mladići, koji su se nakon rata našli u domovini, a imali su prilike upoznati se s tada novim športom – boksom.
U to vrijeme u nas još nije bilo pisanih pravila boksa ili druge literature o boksu, kao ni kvalificiranih boksačkih učitelja. Prva brošura o boksu, veoma iscrpna i zanimljiva za ono vrijeme, izdana je 1914. godine, a napisao ju je Dragutin Nikolajević, časnik školovan u francuskim vojnim školama od 1837. do 1839. Brošura je nosila naziv „Boks francuski i engleski“.
Zanimljivi su termini kojima se služio Nikolajević, on svuda ring naziva pojas, a rundu repriz, dok je za udarce uglavnom nalazio opisne izraze.
Ima i nekih naziva kojima bismo se danas mogli nasmijati, svaki protivnik ima pravo na jednog svog protivnika, i na jednog koji će ga trljati, hladiti lepezom i rashlađivati u odmorima repriza.
Prva boksačka nadmetanja
Boks se na našim prostorima javio među prvima u Europi. Povremeno su održavana boksačka natjecanja, iako malobrojna, u vrijeme dok je boks još bio zabranjen u gotovo cijeloj kontinentalnoj Europi. Splitski tisak otkrio je vježbanje boksa u gimnastičkom društvu "Hrvatski sokol". U Splitu su u to vrijeme strastveni pobornici boksa bili nastavnici Marko Uvodić i Šime Vučić Đaković.
Ipak u Splitu i Zagrebu boks se vježbao u to vrijeme više kao zabava i razonoda pojedinaca. Dana 16. kolovoza 1905. godine zabilježena je u Splitu priredba "Hrvatskog sokola", gdje su članovi društva izveli i boksačke vježbe.
Te vježbe bile su novost i svima su se svidjele. Iste vježbe organizirala su nešto kasnije i ostala sokolska društva u Dalmaciji. Otprilike nekako u isto vrijeme i zagrebačkim sokolskim društvima prikazane su vježbe iz engleskog boksa.
Godine 1903. godine, u Zagrebu je boks podučavao učitelj "Hrvatskog sokola" Dragutin Šulce, učenik dr. Jindircha Vaničeka, voditelja sokolskih stručnih tečajeva u Pragu, a godine 1905. održana su u Zagrebu prva boksačka natjecanja. Na tim natjecanjima sudjelovalo je i nekoliko zagrebačkih mladića.
Razvoj boksa nakon Prvog svjetskog rata
Nikolajevićeva brošura svakako predstavlja jednu od najznačajnijih pojava u promidžbi boksa tih godina u nas, tim više što ona na kraju sadržava i prijevod dijela stranih pravila. Ako se ima u vidu da je u to vrijeme boks bio razvijen jedino u Engleskoj i Francuskoj, da je u većini europskih zemalja bio zabranjen, da su se tim športom gotovo isključivo bavili pripadnici vojske, policije i engleske aristokracije, onda možemo sasvim osnovano istaknuti da spadamo u red zemalja u kojima se mogu zabilježiti vrlo rani počeci boksa. Boks se počeo u nas nešto brže razvijati tek nakon 1918. godine, tj. nakon Prvog svjetskog rata.
S tim u vezi 1920. godine Dragutin Šulce,načelnik Sokolskog društva u Zagrebu, priredio je brošuru „Šakanje po češkom od dr. Jindricha Vaničeka“.
U godinama Prvog svjetskog rata, mnogi mladići koji su se našli u izbjeglištvu u Engleskoj i Francuskoj, kao i iseljenici koji su radili u Australiji, Kanadi, SAD-u i Novom Zelandu, dobro su poznavali boks i po povratku u domovinu bili su njegovi oduševljeni promicatelji. Neki od njih istaknuli su se kao vrlo dobri boksači: Milan Hoffer, Juraj Modrić sa Hvara, prvak Novog Zelanda i Australije, Vinko Jakaša iz Splita, te mnogi drugi.
U to vrijeme jedan od prvih hrvatskih boksača Milan Hoffer, rođen u okolici Đakova, još je kao dijete otišao u Ameriku. Kasnije je kao dragovoljac odlazio na zapadnu frontu u sastavu kanadskih vojnih snaga. Dobro je poznavao boks te je na raznim vojnim boksačkim natjecanjima odnosio pobjede. Na Peršingovoj olimpijadi, natjecanju vojnih snaga, koje je 1918. godine održano u Bruxellesu, bio je pobjednik u velter kategoriji.
Isto tako Vinko Jakaša, Juraj Modrić i drugi Hrvati stekli su u inozemstvu veliko boksačko iskustvo kao profesionalni boksači. Razvoj cjelokupnog hrvatskog športa u to vrijeme, pa tako i boksa bio je vrlo težak. Novca niotkud, a boks se razvijao neumornim i upornim radom manjeg broja entuzijasta. Rezultati u to vrijeme bili su više nego skromni.
Sve do 1929. godine natjecanja su se održavala uglavnom u Zagrebu i Splitu. Prvo službeno natjecanje profesionalnih boksača održano je u Zagrebu u vrtu restauracije Kola, dana 31. kolovoza 1919. godine. Stanko Kliček pobijedio je Teda Franeka nokautom u 14. rundi. Godinu dana kasnije, dana 1. ožujka 1920. godine, u Zagrebu, na igralištu HAŠK-a, Stanko Kliček u lakoj kategoriji pobijedio je Oskara Pišćuka nokautom u 6. rundi.
Osnivanje prvih boksačkih klubova
Godine 1920. ostala je zapisana kao godina u kojoj su postavljeni temelji boksa u Hrvatskoj. Početak organiziranog boksačkog športa u Hrvatskoj, pa i na ondašnjim prostorima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, započeo dana 16. svibnja 1920. godine, kada je u Zagrebu osnovan prvi boksački klub "Herkules". Osnivači kluba bili su: dr. Franjo Kulčar, Milan Hoffer, Đuro Monastir i braća Galić. U 1923. godini osnivaju se novi boksački klubovi: "Croatia" u Zagrebu dana 23. listopada 1923. i "Hajduk" u Splitu, također 1923. godine. Odmah zatim osnivaju se i drugi klubovi u Zagrebu: "HAŠK", "Građanski", "Šparta", "Makabi", u Osijeku "Građanski" i "Hajduk".
Boksački klub "Herkules"
Svakako najuspješniji boksački klubovi u vremenu od 1920. do 1941. godine bili su "Croatia" i "Herkules" iz Zagreba, koji su kontinuirano djelovali čitavo vrijeme, i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
Mladi poletni ljudi, puni ambicija, s velikim razumijevanjem, bez velikih i bučnih reklama, bez saveza ili bilo kojeg foruma, bez novca, sami između sebe radili su i priređivali boksačka natjecanja kako su najbolje znali.
Na razvoj boksa u Hrvatskoj veći utjecaj izvršili su Beč i Prag, pa se može reći da je razvoj boksa u nas potaknut s više strana, ali valja dodati da su temelj predstavljali domaći, oduševljeni mladići, koji su u boksu gledali šport vrijedan pažnje i dostojan samoodricanja.
U vremenu od 1920. do 1941. godine boks se u Hrvatskoj razvijao pod vrlo teškim okolnostima, prepušten uglavnom entuzijastima. U Hrvatskoj je u to vrijeme bilo samo stotinjak boksača amatera i dvadesetak profesionalnih boksača slabije kvalitete.
Prvo službeno boksačko natjecanje
Prvo službeno boksačko natjecanje održano je u Zagrebu dana 6. ožujka 1923. godine. Bilo je to Prvo pojedinačno amatersko prvenstvo Zagreba u boksu. Natjecanja su održana u Jeronimskoj dvorani. Nastupili su boksači triju zagrebačkih klubova: Herkulesa, Croatie i Građanskoga.
Naslove prvaka Zagreba od muha do teške kategorije osvojili su redom kako slijedi: Ernest Matejin, "Herkules", Vilim Kukec, "Croatia", Rudolf Sarvaš "Herkules", Nikola Adamović "Croatia", Vatroslav Rupčić "Građanski" i Ivan Nuskern "Herkules".
U razdoblju od 1923. pa sve do 1941. godine bilo je više vrhunskih boksača koji su osvajali titule prvaka. To su u prvom redu Ernest Matejin, Vilim Kukec, Vlado Petrinec, Rudolf Sarvaš, Vatroslav Rupčić, Ivan Nuskern, Matija Rupčić, Josip Jirkal, Slavko Zadravec, Branko Jungwird, Milivoj Badel, Zlatko Nemeček, Ivan Jezdih, Adolf Steinberger, Ladislav Hirtenstein, Mato Fouquet, Franjo Slivak, Stevo Jakšić, Tikan Pavlović, Rudolf Kunšten, Ivan Cerin, Leo Polak, Rudolf Schulteiss, Nikola Novačko, Ferdinand Matić, Nikola Kovačević, Ilija Bua, Đuro Korenjak, Hans Stözer, Ljudevit Vajdić, Viktor Kolman, Ivo Vuković, Franjo Sabljak, Tomislav Albini, Milan Barać, Ivica Donoval, Antun Župančić, Ivan Dragman, Mladen Šegović, Rudolf Krpić.
Jugoslavenski boksački savez
Do 1934. godine boksači nisu imali organizirani savez. Do 1924. godine brigu o boksačima vodio je Atletski savez Jugoslavije, zatim od 1924. dalje Jugoslavenski teškoatletski savez, da bi se boks od 1929. godine, pa sve do 1934. godine nalazio u sastavu Jugoslavenskog teškoatletskog i šakačkog saveza.
Nikola Adamović 1923. godine kao aktivni natjecatelj
Svi savezi imali su sjedište u Zagrebu, koji je u to vrijeme bio središte športa, pa i amaterskog boksa. Tek dana 23. ožujka 1934. godine dolazi u Zagrebu do osnivanja Jugoslavenskog boksačkog saveza, sa sjedištem u Zagrebu.
U izvršni odbor Saveza izabrani su: Želimir Mažnarić, počasni predsjednik, Ljubo Thaller, predsjednik, Nikola Adamović, prvi tajnik, Veljko Narančić, prvi potpredsjednik, Dušan Pilja, drugi tajnik i Zlatko Weiss, blagajnik.
Za odbornike su izabrani: Adalbert Ahac, Franjo Gromer, Ivica Kovačivić, Vilko Richter, Smiljko Devčić i Zoran Vuković.
Dana 21. listopada 1934. godine održana je Prva godišnja skupština boksačkog saveza u Zagrebu. Pod vodstvom predsjednika Ljube Thallera i tajnika Nikole Adamovića skupština je donijela plan rada. Bilo je utvrđeno da tajnik saveza Vilko Richter, uz svestranu pomoć Ivice Kovačevića i Aleksandra Valentekovića izradi nova boksačka pravila i Statut saveza. Temeljem rješenja Ministra za fizičko obrazovanje naroda, na dan 26. lipnja 1934. godine odobrena su Pravila i Statut Jugoslavenskog boksačkog saveza.
Izvještaj o radu Saveza za razdoblje od 22. ožujka do 21. listopada 1934. godine, podnio je tajnik Saveza Nikola Adamović. Izvještaj je podnio i Aleksandar Valenteković, koji je na osnivačkoj sekciji izabran za saveznog kapetana. U izvještaju je istaknuo vidan napredak mladih boksača, u prvom redu Lea Pollaka, člana Macabia iz Zagreba, Franje Slivaka "Herkules", Steve Jakšića, "Croatia", Marijana Vehauca, "Osijek", Mije Drvarića, "Kutina", Krunoslava Mekića, "Trogir", Tikana Pavlovića, "Borovo", Jurja Modrića i Milivoja Falovića, "Split" i još mladih boksača iz tadašnjih glavnih boksačkih centara: Zagreb, Split, Borovo i Osijek.
U godinama koje slijede dosta je toga poboljšano u radu Jugoslavenskog boksačkog saveza no ipak ono najbitnije nije se uspjelo poboljšati: pitanje masovnosti. Broj boksačkih klubova i boksača ostao je gotovo isti,ako ne i manji, dok je školovanje kadrova malo postignuto, pa nam još uvijek boksače uče bivši boksači, koji ipak nemaju potrebne kvalifikacije za trenere, već samo iskustvo,a to ipak nije dovoljno za bolje rezultate.
U Jugoslavenski teško atletski i šakački savez 1933. godine bilo je učlanjeno devet klubova:
Boksački klub "Croatia"
A.Š.K. Croatia, Zagreb, Pejačević trg 17, tajnik Vilko Richter, registrirano 32 boksača,dvorana unajmljena, trener profesionalni.
Beogradski radnički sport klub Beograd, Ratarska 54, verificirano 18 boksera. Dvorana unajmljena, trener amater.
Š.K. Željezničar Maribor, delav. drž. Železnice, tajnik Josip Fišer, registrirano 11 boksača, trener amater.
T.A.D. Herkules Zagreb, Kosirnikova 22, tajnik Antun Begač, registriran 31 boksač, dvorana unajmljena, trener amater.
Športsko društvo Olimpija Osijek, Donji Grad, registrirano 14 boksača, dvorana unajmljena, trener amater.
Ž.G.Š.D. Makabi Zagreb, Palmotićeva 22, tajnik Milan Blažić, registrirano 12 boksača, vlastita dvorana, trener amater.
S.Š.K. Maraton Maribor, Aleksandrova 6, tajnik Joško Vidić, registrirano 9 boksača, dvorana unajmljena, trener amater.
H.Š.K. Zrinski Tuzla, tajnik Jakimir Kamenjašević, registrirano 11 boksača, dvorana unajmljena, trener amater.
S.K. Slavija Osijek, registrirano 7 boksača. dvorana unajmljena, trener amater.
O povijesti splitskog boksa možete više saznati na linku „Povijest splitskog boksa“
Razvoj boksa u Osijeku
Pored Zagreba i Splita i za Osijek se može reći da je bio jedan od jačih boksačkih centara u Hrvatskoj. U Osijeku se boks javlja već 1920. godine. No, sve do 1927. godine nije to bio organiziran rad, već su to bili samo pokušaji da se pristupi organiziranom radu.
U sklopu Športskog društva Olimpija u Osijeku, počela je aktivno djelovati i boksačka sekcija. U prvo vrijeme brojila je samo 10 članova, a tek dana 1. ožujka 1924. godine organiziran je promidžbeni boksački susret na kojem su pored osječkih boksača nastupili i boksači zagrebačkog kluba Herkules.
Boksački klub Amater Osijek osnovan je 1930. godine. U upravi kluba djelovali su treneri Josip Rechnitzer i dr. Dragan Miller te boksači Vilim Rausch, Marijan Vahauc, Franjo Zauner, Josip Miller, Teodor Babin, Ivan Virag, Josip Halilović, Ivan Stolzer i Giula Bolwary.
Dana 6. siječnja 1930. godine u dvorani gornjogradskog Kasina održano je međunarodno boksačko natjecanje na kojem su nastupili boksači Osijeka, Subotice i Beograda. Nastupili su osječki boksači Stjepan Đurić, 73 kg, Giula Bolwary, 77 kg, Josip Halilović, 65 kg, Ivan Stolzer, 66 kg te Stjepan Slabinac i Franjo Zauner.
Najzanimljiviji susret bio je onaj između Bolwarya i Ivana Rizmana iz Beograda. Susret je završio neodlučeno. Dana 30. ožujka 1930. godine održano je Prvo službeno prvenstvo grada Osijeka u boksu za amatere. Naslove prvih prvaka Osijeka u boksu osvojili su Vilim Rausch, 75 kg, Josip Muller, 60 kg, Marijan Vehauc, 75 kg, Stjepan Đurić, 81 kg i Giula Bolwary u teškoj kategoriji.
Pored Boksačkog kluba Amatera u Osijeku je vrlo uspješno djelovao i Boksački klub Olimpija. U Osijeku je djelovao i Boksački klub Herkules, kao ogranak zagrebačkog Herkulesa, a jedno je vrijeme djelovao i Boksački klub Građanski. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, dana 15. veljače 1943. godine osnovan je i boksački klub Radnik Osijek. Klub su utemeljili Teodor Babin, Josip Rechner, Ivan Halilović, Stjepan Šrajner, Ilija Jurišić, Giula Bolwary i Vlado Mađar. Tijekom Drugog svjetskog rata boksačka aktivnost osječkih klubova bila je slaba.
Inače, Osijek je dao nekoliko vrlo uspješnih majstora boksa. To su u prvom redu Marijan Vechauc, Ivan Virag, Ivan Stoltzer i Giula Bolwary.
Boksačka sekcija HAŠK-a
Nakon Prvog svjetskog rata, potkraj 1919. godine, primio je Hrvatski akademski športski klub Zagreb na dar od jednog privrženog člana iz Amerike razne športske rekvizite, među kojima se nalazilo i nekoliko pari rukavica za boks, kako se prisjeća tadašnji član lakoatletske sekcije, a kasnije referent boksačke studije, Milan Svoboda, rođen 1903. godine u Ogulinu, tajnik Vrhovnog suda u Zagrebu.
Boks je u to vrijeme bio u Zagrebu gotovo nepoznat. Istina je da je nekoliko inozemnih profesionalaca priredilo nekoliko natjecanja u boksu. Kod nas oko 1919. godine još nije bilo ni stručne osobe, koja bi mogla dati najosnovnije upute za rad.
Unatoč tome, da bi se koristile primljene rukavice, određeni broj članova HAŠK-a, i to ponajviše juniori nogometne i lakoatletske sekcije, počeo se baviti boksom na primitivan način bez znanja o pravilima.
Kako u to vrijeme u Zagrebu nije djelovao nijedan boksački klub ili sekcija, spominje dr. Milan Svoboda, on je preveo jednu stručnu knjigu o boksu na hrvatski jezik sa željom da ona posluži razvoju tog novog športa, boksa.
Rukopis je predao nakladi St. Kugli u Zagrebu, koja je izdavala stručne knjižice o mnogim granama športa, ali je odbila tiskati navedeni prijevod s obrazloženjem da za taj šport, koji se uglavnom vodi u Americi i Engleskoj, kod nas ne postoji zanimanje.
Za boksačku sekciju bila je presudna činjenica da je u Zagrebu došao kao izbjeglica iz Istre liječnik dr. Vatroslav Dolničar, rodom iz Divače, koji je za vrijeme studija u inozemstvu bio boksač. On je preuzeo stručno vodstvo i započeo s vježbanjem kao trener amater članova te sekcije, koja je početkom 1922. godine osnovana u HAŠK-u.
Tako je i boksačka sekcija HAŠK-a počela sa sustavnim vježbama pod vodstvom dr. Dolničara. On je za prva javna nastupanja izabrao sljedeće mladiće: Ivicu Hansa, Božidara Lukića, Aleksandra Valentekovića, Milana Svobodu, Dragu Spitzera te Boževića i Obadića. U okviru brojnih športskih priredaba u povodu proslave dana 20. kolovoza 1923. godine priređen je i prvi javni nastupi boksača.
Međutim kiša je spriječila te nastupe koji su se trebali održati na igralištu u Maksimiru. No ipak, dana 4. rujna 1923. godine održano je u organizaciji HAŠK-a i prvo prvenstvo Zagreba u boksu.
Milan Svoboda prisjeća se da su svi natjecatelji bili prije nastupa vagani i da su prema težini bili određivani parovi. U to vrijeme boksači Kovačević, Adamović, Lukić, Rupičić i još neki spadali su među najbolje boksače. HAŠK je doduše još duže vrijeme imao aktivnu boksačku sekciju, no na koncu ju je oko 1928. godine ukinuo. Bilo je još pokušaju da se obnovi rad boksačke sekcije HAŠK-a, no to se nije dogodilo.
Židovski boksački klub "Makabi"
U mnogim državama u svijetu između dva rata, od 1918. do 1941. godine, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, postojala su posebna tjelovježbena i športska društva čiji su članovi bili samo židovi. Svi židovski gimnastičari i športaši nisu bili članovi samo židovskih športskih društava. Mnogi iz redova židovske mladeži obaju spolova bili su članovi mnogih nežidovskih društava, a mnogi Židovi zrelije dobi bili su istaknuti članovi raznih nežidovskih športskih organizacija, pa i djelatnici u najvišim športskim tijelima.
Posebni židovski športski klubovi postojali su u većim gradovima, a židovska mladež u manjim gradovima i mjestima bila je učlanjena u tamošnja športska društva. Između dva rata najviše Židova u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je u Zagrebu, pa je tu postojalo najveće židovsko športsko društvo Makabi. Židovsko športsko društvo osnovano je 1913. godine. Naziv Makabi pridodan je 1920. godine.
Prva momčad "Makabija" slijeva: Pollak, Steinberger, Hirtenstein, Ružić, Gotesman i Jungwirt.
Boksačka sekcija osnovana je 1932. godine. Imala je 16 članova. Najistaknutiji su bili Leo Pollak, Izodor Gotesman, Ladislav Hirtenstein i Branko Jungwirth Muro. Sekcija je više puta osvojila prvenstvo Zagreba i Hrvatske. Prvi članovi su bili učenici u privredi EZRA. Osim Makabija u Zagrebu, bilo je i židovskih športskih društava i u drugim gradovima: Karlovac, Čakovec, Varaždin, Vinkovci, Split, Dubrovnik, Osijek, Slavonski Brod...
Na prvenstvima Zagreba 1934. godine, gdje osim Makabija nastupaju i boksači Croatie, Herkulesa i Šparte, Boksači Makabija postigli su vrlo dobre rezultate. Makabi je nastupio u sastavu: Jungwirth, Hirtenstein, Gotesman, Schulteiss, Steinberger, Pollak, Rosenblat i Ružić.
Boksački klub Makabi osvojio je prvo mjesto, računajući pobjede u pojedinačnim borbama. Boksači Makabia osvojili su četiri prva i dva druga mjesta na prvenstvu Savske banovine, također 1934. godine.
Sve do 1941. godine boksači Makabia postižu izvrsne rezultate. Osvajaju prva mjesta na prvenstvima Savske banovine, Banovine Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije. Najistaknutiji članovi Makabija bili su Leo Pollak i Isidor Gotesman, koji su nastupili za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije 1937. i 1938. godine na prvenstvu Male Antante u Temišvaru u Rumunjskoj, 1937. godine i Pragu u Čehoslovačkoj, 1938. godine. U Pragu je Leo Pollak osvojio zlatnu medalju, dok je 1937. Gotesman osvojio srebrenu medalju.
Godine 1937. u reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije na prvenstvu Male Antante bili su članovi Makabia.: Isidor Gotesman i Ladislav Hirtenstein, a 1938. godine na istom prvenstvu Leo Pollak. Osim toga članovi Makabija nastupali su za reprezentaciju Zagreba i Hrvatske i postigli izvrsne rezultate.
Prvi trener boksača Makabija bio je poznati svjetski boksač crnac Jimmy Lyggett, nakon njega Tikan Pavlović i Franjo Slivak, a od 1936. do 1941. godine boksače Makabija trenirao je Karlo Culiati iz Trsta, bivši profesionalni boksač.
Vođa boksače sekcije Makabija tijekom čitavog vremena bio je istaknuti športski radnik i boksači sudac Hinko Schleisinger, koji je svojom nesebičnošću, radom, zalaganjem i znanjem pridonio uspjehu Makabijevih boksača.
Bogat i svestran športski rad prekinut je u travnju 1941. godine osnutkom Nezavisne Države Hrvatske, kada je raspušteno športsko društvo, pa tako i boksača sekcija, a mnogi njezini članovi, pa i legenda hrvatskog boksa Leo Pollak, završili su život u logoru i za grob im se ne zna. Boksačka sekcija Makabi iz Zagreba dala je veliki prinos razvoja boksa u Hrvatskoj.
Od 1934. pa sve do 1936. godine boksače Makabija duže vrijeme trenirao je Jimmy Lyggetti, a dvojicu najboljih boksača, Lea Pollaka i Isidora Gotesmana podignuo je i naučio prve boksačke korake.
Može se slobodno reči da je baš ta spomenuta trojka velikana boksa i najzaslužnija za velike uspjehe boksačke sekcije Makabija.
Pobijednici pojedinačnog prvenstva Banovine Hrvatske 1940. godine: Ivo Begač, Ivan Hladni, Emil Krleža, Josip Devčić, Rudolf Krpić, Milan Maglica i Ferdinand Matić, nedostaje Viktor Šikić.
Boksački savezi i klubovi od 1918. do 1941. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji
Hrvatski boksački savez Jugoslavenski boksački savez
Šakačka sekcija Hajduk, Split Boksački klub Slavija, Varaždin
Boksački klub Bata, Borovo Šakačka sekcija Trogir
Boksački klub Croatia, Zagreb Šakački klub Radnički, Split
Boksački klub Herkules, Zagreb Šakački klub Majstor s mora,Split
Boksački klub Radnik, Zagreb Bokserski klub, Beograd
Boksački klub Šparta, Zagreb Boksački klub Građanski Osijek
Boks klub Šparta, Maribor Boksački klub Slavija, Osijek
Boksački klub HAŠK, Zagreb Boksački klub Građanski, Zemun
Boksački klub Građanski, Zagreb Boksački klub Ikarus, Zemun
Boksački klub Makabi, Zagreb Boks klub Željezničar, Maribor
Boks u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
U vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske nije se koristila riječ boks, već šakanje. Njemačka vojska ušla je u Zagreb dana 10. travnja 1941. godine, a istog dana proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, osnovana hrvatska vlada, a potom raspuštene sve institucije i organizacije jugoslavenskog značenja, pa tako i svi športski savezi osnovani u Kraljevini Jugoslaviji sa sjedištem u Zagrebu.
Nakon povratka mobiliziranih vojnika, pa i odmah nakon rata neki su klubovi bili zabranjeni i nestajali, neki su se spojili, neki novi nastali, a neki mijenjali imena.
Iako su od 1941. do 1945. bila ratna vremena, održavana su šakačka natjecanja po cijeloj Europi, pa i u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Susret šakačkih reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske i Slovenije u Radničkom domu dana 11. svibnja 1942. godine. Ivan Hladni, Viktor Šikić, Emil Krleža, Anton Tičić, Josip Devčić, Milan Maglica, Ferdinand Matić i Stjepan Kornet.
Imenovanje povjerenika
Državna uprava Nezavisne Države Hrvatske na dan 15. svibnja 1941. godine, na temelju paragrafa 3. točke 14. zakonske odredbe o osnivanju ureda državnog vodstva tjelesnog odgoja i športa imenovala je Miška Zebića povjerenika za cjelokupan hrvatski šport i planinarstvo. Miško Zebić obavljao je tu odgovornu dužnost sve do 11. siječnja 1945. godine kada je razriješen i raspoređen na novu dužnost. Dana 11. siječnja 1945. godine dužnost povjerenika preuzima Zdenko Blaženović.
Nakon Drugog svjetskog rata Zebić je bio osuđen na 20 godina zatvora. Bio je zatvoren u Novoj Gradiški kao visoki ustaški dužnosnik. Nikada nije izašao na slobodu. Inače, Miško Zebić bio je svestran športaš. Bio je član HAŠK-a, a u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bavio se nogometom, skijanjem, klizanjem, planinarstvom i jahanjem.
Dakle, Miško Zebić odmah nakon nekoliko dana po preuzimanju dužnosti i odluke o raspuštanju svih športskih saveza, postupno imenuje povjerenike za športske saveze i sve ostale športske organizacije.
Tako već dana 18. lipnja 1941. godine imenuje Ivu Ferčeka za povjerenika u Hrvatskom šakačkom savezu, a istodobno u dva najveća šakačka kluba također su imenovani povjerenici: Oto Gerovac, nešto kasnije Josip Nagy, u Croatiju, a Ivo Begač u Herkules, a nešto kasnije i u sve druge šakačke klubove-sekcije u NDH. Sve navedene športske djelatnike potvrdio je Miško Zebić, te tek nakon toga Hrvatski šakački savez mogao je djelovati.
U to vrijeme nisu se djelatnici birali na demokratski način, na skupštini glasovanjem, već je sve bilo u državnim rukama, u ovom slučaju u rukama povjerenika Miška Zebića.
Susret s Mađarima
U Zagrebu dana 11. lipnja 1942. godine održan je međudržavni susret Hrvatska – Mađarska. Bio je to prvi susret mađarskih šakača u Zagrebu, za koji je vladalo nezapamćeno zanimanje športske javnosti.
Susret šakačkih reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske i Mađarske u Radničkom domu dana 11. lipnja 1942. godine. Sudac Ivica Kovačević, Viktor Šikić, Ivan Hladni, Emil Krleža, Anton Tičić, Josip Devčić, Milan Maglica, Ferdinand Matić i Mladen Jozić.
U dvorani Radničke komore bilo je više od 3000 gledatelja, a 1000 ih je ostalo pred dvoranom. Konačni rezultat je bio 6:6.
Priznanje Nezavisne Države Hrvatske
U mjesecu travnju 1941. godine Nezavisnu Državu Hrvatsku priznali su: Njemačka i Italija. U svibnju Slovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, a u lipnju su to učinile Španjolska i Japan, u srpnju Kina, Danska i Finska, a u kolovozu Mandžurija, a u nastavku i Kraljevina Tajland, država Burma i Republika Filipini.
Sve te države bile su potpisnice Trojnog pakta, ili Antikominternskog pakta, taj pakt je bio sklopljen 1940. godine protiv Komunističke internacionale, pa mu je pristupila i Nezavisna Država Hrvatska. Radilo se dakle samo o državama koje su bile vezane uz osovinske sile. S tim državama uspostavljeni su i diplomatski odnosi.
U razdoblju do 1944. godine hrvatski šakači borili su se sa šakačima Slovačke, Mađarske, Bugarske i Rumunjske, te Njemačke i Italije. Bili su to susreti državnih predstavništva, kao i grada Zagreba, te međuklupski susreti uglavnom Croatie. Rezultati su bili skromni. S ostalim zemljama, u Europi i svijetu, hrvatski šakači nisu se susretali.
Šakački klub "Croatia"
Velike zasluge za razvoj Croatie pripadaju svakako Josipu Nagyu, povjereniku i predsjedniku kluba, koji se najduže zadržao na toj odgovornoj dužnosti od 1942. do 1945. godine, kao i šakačkim trenerima, posebno Jimmyju Lyggettu, američkom crncu koji je pored Croatie trenirao i predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske, reprezentaciju.
Šakački klub "Croatia"
Croatia je bila apsolutno najbolji klub u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rezultatima ali i po organiziranosti. Croatia je dala najveći broj šakača za predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske, Zagreba, a imala je i najveći broj državnih prvaka i prvaka grada Zagreba. Prvaci Nezavisne Države Hrvatske bili su Zvonko Dugonjić, Stjepan Halec, Zlatko Hrbić, Vjekoslav Jakopović, Mladen Jozić, Viktor Kolman, Velimir König, Milan Maglica, Stjepan Pavčec, Josip Subotnik i Viktor Šikić.
Rekorder je Zlatko Hrbić s četiri osvojena naslova prvaka Nezavisne Države Hrvatske, dva puta u lakoj i dva puta u polusrednjoj kategoriji, dok su po dva naslova osvojili Milan Maglica, Mladen Jozić, Velimir König i Viktor Šikić. Croatia je i momčadski bila najujednačenija i praktično je ostvarivala najbolje rezultate na domaćim i stranim ringovima.
Šakački klub "Herkules"
Prvi povjerenik, a kasnije i predsjednik u šakačkom klubu Herkules, bio je istaknuti hrvač i prvak države u teškoj kategoriji Ivo Begač. On je s ostalim članovima kluba jedan od najzaslužnijih djelatnika za sve uspjehe Herkulesa. Herkules je drugi po vrijednosti, kvaliteti i rezultatima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odmah iza Croatie, koje je ipak imala ujednačeniju šakačku momčad, dok je Herkules u svojim redovima imao nekolicinu zaista izvan serijskih šakača: Josip Dević, Emil Krleža i Ivan Hladni.
Dio boksačke ekipe "Herkules"
I za šakački klub "Herkules" nastupali su mnogi šakači, prvaci Zagreba, Nezavisne Države Hrvatske te članovi predstavništva. Za reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske nastupali su: Josip Nikša Bajurin, Ivan Hladni, Mirko Deković, Emil Krleža, Zvonko Ružak, Antun Tičić i Ratko Zvrko, poznati Hrvatski književnik, autor zbirke pjesama "Grga Čvarak", koja je postala jedna od najnakladnijih knjiga hrvatske književnosti za djecu i sastavni dio školske lektire.
U šakačkom klubu "Herkules" nastupali su i Nikša Bajurin, Milivoj Cindrić, Anton Fuček, Stjepan Halandek, Josip Hečimović, Ivan Murko, Stjepan Milić, Franjo Perša, Božidar Pović, Ivan Tić i Franjo Vukelić. Još je jedan veći broj šakača nastupao za Herkules, a sve njih treniralo je nekoliko istaknutih šakačkih trenera: Ivica Kovačević, Franjo Slivak, Milan Zadnik i Vinko Jakaša, sa Manuša u Splitu.
Šakački klub "Borovo"
Šakački klub Borovo bio je vrlo kvalitetan klub. U svojim redovima imali su i državnog prvaka Krunoslava Mekića iz Trogira, te člana reprezentacije Ferdinanda Matića i jedno vrijeme Josipa Subotnika, koji je također bio prvak države. Jedno vrijeme u Borovu su se nalazili kraće vrijeme i istaknuti zagrebački šakači: Josip Devčić, Zlatko Hrbić, Mirko Deković. U klubu je bio i jedan veći broj mladih i perspektivnih šakača: Bonc, Kopin, Vukelić, Sandtner, Bojić, Čupić, Farkaš, Zauner, Ivanetić, Bukovčak, Krančić, Geršić, Kršulj i drugi.
Šakački klub "Zemun"
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske šakanje je bilo najrazvijeniji šport u Zemunu. Šakači su vrlo uspješno djelovali i nastupali u dva šakačka kluba koji su mijenjali imena, no najduže su djelovali pod imenima Građanski i Hajduk.
Osnivanje šakačkih klubova potaknuo je povjerenik za cjelokupni šport u Zemunu i istočnom Srijemu Andrija Bogner. Prvi klub je osnovan pod imenom Hrvatski športski klub Zemun. Pročelnik je bio Vujanović, a zamjenik Zlatko Gorički, dok je dužnost šakačkog trenera obnašao Mato Fundelić, zemunski šakački as iz vremena Kraljevine Jugoslavije.
U zemunskim šakačkim klubovima djelovali su šakači: Subotnik, Bihler, Novobatski-Korunaš, Janković, Milošević, Marić, Dostanić, Jovanović, Štrukelj, Rakić, Lazić, Stanković, Petrović, Pervan, Arsenović, Amzić, Vitaz, Tomić, Đorđević, Pfeiffer, Čurković, Anton i Stevo Pocman, Popović, Obrovski. Najistaknutiji je bio Josip Subotnik, državni prvak.
Teški uvjeti za razvoj šakanja
Glavno i najjače šakačko središte bilo je u Zagrebu, tu je bio i najveći broj vrhunskih šakača amatera i profesionalaca. Zbog ratnog stanja, prometne nepovezanosti, teškoće u nabavi športskih potrepština, nedostatak prehrambenih proizvoda, živežne namirnice su bile racionalizirane i uvedena je njihova podjela na bonove. Sve je to utjecalo na razvoj šakanja. Naravno zbog prometne nepovezanosti nisu se kontinuirano mogla održavati šakačka natjecanja između šakača Zagreba i šakača Borova, Zemuna, Osijeka, Dubrovnika i drugih gradova gdje su postojali šakački klubovi.
Međutim, velikom voljom i sa odricanjem šakanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imalo je mnogo brži razvoj nego što je to bio slučaj u razdoblju od 1920. do 1941 godine.
U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske održan je znatno veći broj šakačkih natjecanja svih vrsta, više tijekom ovih četiriju godina, nego li za čitavo vrijeme postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije.
Šakački predstavnici Ustaške mladeži s lijeve na desno: Ružak, Maglica, Hrbić, Tičić, Zvrko, Zubac, Šikić i Jozić - dobro su zastupali hrvatski šakački šport prilikom svojeg nedavnog dvoboja s vrsnim predstavnicima Talijanske liktorske mladeži, GIL. Sada se mladi hrvatski šakači spremaju za uzvratni susret, koji se imade održati polovicom mjeseca siječnja 1943. u Italiji.
Zasluge za to pripadaju prvom redu hrvatski šakačima, zatim šakačkim trenerima: Mirko Deković, Zlatko Hrbić, Ivan Kovačević, Jimmy Lyggett, koji je čitavo vrijeme rata od 1941. do 1945. godine bio u Zagrebu i radio kao profesionalni šakački trener, Milan Maglica, Krunoslav Mekić, Vinko Jakaša, Pino Bulić, Franjo Sabljak, Franjo Slivak, Hans Stoltzer, Josip Subotnik, Milan Zadnik, kao i još neki stariji šakači koji su bili i treneri.
Prvi međudržavni susreti
U Bratislavi dana 23. studenog 1941. godine prvi put je nastupilo šakačko predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske.
Postignuti su sljedeći rezultati:
1. Muha: Stjepan Pavčec - Mynarik 0:2
2. Pijetao: Milan Maglica – Senka 2:0
3. Perolaka: Josip Devčić - Kladouch 2:0
4. Laka: Zlatko Hrbić - Akaya 0:2
5. Polusrednja: Antun Tičić - Silady 0:2
6. Srednja: Viktor Kolman - Herbiček 0:2
7. Poluteška: Ivan Hladni - Kalamer 2:0
8. Teška: Viktor Šikić -Javorek 2:0
Zanimanje za prvi nastup hrvatskih šakača u Slovačkoj pobudilo je golemo zanimanje, tako da je borbama u Bratislavi prisustvovalo više od 2000 gledatelja.
Prvi međunarodni susret u Zagrebu
U Zagrebu je dana 19. svibnja 1942. prvi put u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj održan šakački susret između reprezentacije Hrvatske i Slovačke.
Dvorana Radničke komore bila je dupkom puna, što su hrvatski šakači i zaslužili. Kad su punili dvorane u Bratislavi, Beču i Budimpešti, zašto ne napuniti i najveću Zagrebačku dvoranu. Dakle, šakanje ima svoju publiku, a to je jedan od glavnih uvjeta za napredak tog športa.
Za našu reprezentaciju nastupili su:
1.Muha kategorija - Stjepan Kornet
2.Pijetao – Ferdinand Matić
3.Perolaka – Milan Maglica
4.Laka – Josip Devčić
5.Polusrednja – Antun Tičić
6.Srednja – Emil Krleža
7.Poluteška – Ivan Hladni
8.Teška – Viktor Šikić
Konačni rezultat natjecanja bio je 8:8.
Reprezentativci Nezavisne Države Hrvatske u Beču 1943. godine.
Susret s Njemačkom
Dana 16. kolovoza 1942. godine u Posenu i 18. kolovoza u Kattowitzama hrvatsko predstavništvo borilo se protiv najboljih šakača Njemačke, tada najboljih u Europi. Dva susreta i dva poraza, 12 : 4 i 15 : 1. Velik broj međunarodnih susreta održanih tijekom posljednih dvanaest mjeseci donijelo je mnogo iskustva hrvatskim šakačima. Uspjesi koje je hrvatsko mlado predstavništvo u posljednje vrijeme postiglo, uglavnom su plod dobrog rada, ali još uvijek nedovoljnog međunarodnog iskustva.
U Posenu i Kattowitzama hrvatsko predstavništvo nije nastupilo u najjačem sastavu, jer s manjkali Ferdinand Matić, Josip Devčić, Zlatko Hrbić, Emil Krleža i Ivan Hladni, najbolji predstavnici u svojim skupinama.
Borbe hrvatskih i njemačkih šakačkih predstavnika u Posenu promatralo je 60 000 gledatelja, a to je brojka koja do danas još ni na jednoj amaterskoj šakačkoj priredbi u svijetu nije zabilježena. To je svojevrstan rekord. Tolikom broju gledatelja mnogo je pridonijela izvanredno organizirana njemačka športska promidžba, kao i okolnost da je priredba održana pod vedrim nebom. Trg na kojem je održan taj šakački dvoboj davao je krasnu slika.
Prvo šakačko prvenstvo države
Napokon su i šakači održali svoje prvo državno prvenstvo. U 1941. godini nije održano prvenstvo, već su proglašeni najbolji na osnovi postignutih rezultata od ranije i u 1941. godini. Prvenstvo je održano u dvorani Radničke komore 10. i 11. listopada 1942. godine. Sudjelovali su: Croatia Zagreb, 12 šakača, Herkules Zagreb, 8 šakača, Bata Borovo, 5 šakača, Radnički Osijek, 5 šakača i Ustaška mladež Dubrovnik, 3 šakača.
Pobjednici prvog šakačkog prvenstva bili su:
muha: Mladen Jozić
pijetao: Zvonko Ružak
perolaka: Milan Magilica
laka: Zlatko Hrbić
polusrednja: Josip Subotnik
srednja: Emil Krleža
poluteška: Krunoslav Mekić
teška: Viktor Šikić
Publika je bila zadovoljna premda nisu nastupili već poznati boksači Ivan Hladni, Joža Devičić, Antun Tičić, Toni Vadjon, Matić i drugi. Nakon natjecanja povjerenik Hrvatskog šakačkog saveza Ivo Fereček podjelio je prvacima darove.
Reprezentativci Nezavisne Države Hrvatske i pratnja u Rumunjskoj 1944. godine.
Susret u Sofiji
Šakači "Croatie" sa zanimanjem su ispračeni na put u Bugarsku. Zanimanje je bilo razumljivo, jer su hrvatski šakači prvi put trebali ukrstiti rukavice s najboljim bugarskim šakačima. Put je po običaju bio veseo; a po dolasku u Sofiju hrvatski šakači odmah su osjetili gostoljubivost Bugara prigodom srdačnog dočeka.
Prvi nastup održan je dana 16. svibnja 1943. godine pod vedrim nebom na stadionu Junaka pred 3000 gledatelja. Susret Zagrebačke "Croatie" i "Slavije" iz Sofije završen je pobjedom bugarskih šakača od 9 : 7.
Drugi susret održavan je tri dana kasnije, također u Sofiji, u velikom cirkusu "Rojal" pred oko 2 000 gledatelja, gdje su hrvatski šakači istim omjerom uzvratili "Slaviji" poraz. Dakle "Croatia" je u drugom susretu sa Slavijom iz Sofije zabilježila pobjedu od 9 : 7.
Općenito se može reći da su zagrebački šakači u oba susreta prikazali daleko bolji boks. Oni su bili izrađeni borci, a u tehničkom pogledu se odlikovali brzinom, snagom i tvrdoćom. Kod ''Croatie'' su bili najbolji Hrbić i Krleža, te Jakopović koji je pobijedio znatno težeg protivnika.
Bugari su skupili sve svoje najbolje šakače, tako da je u njihovoj momčadi bilo i starijih profesionalnih šakača, teški Nikolov. On je uz Aceva i Dimitrova bio najbolji bugarski šakač. Bugarsko novinstvo je opširno pisalo, a posebno bugarski tjednik Šport, koji je odmah na 7 : 9 poraza pisao da su hrvatski šakači bolji te da su zaslužili pobjedu, a ne poraz u prvom susretu.
Zlatko Hrbić i Viktor Šikić sa sucem Antunom Jakovcem na susretu "Croatia" - "Herkules" na Šalati u Zagrebu dana 25. lipnja 1944. godine.
Posljednje šakačko natjecanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Posljednje šakačko natjecanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj održano je u Zagrebu dana 30. travnja 1945. godine, a sastali su se najbolji šakači predstavništva Hrvatskih oružanih snaga, protiv predstavništva Hrvatskog radničkog saveza, a povodom Blagdana rada dana 1. svibnja. To je posljednje šakačko natjecanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj održano je u dvorani Hrvatske radničke komore u Zagrebu.
Kao i svake godine hrvatski su šakači uspješnom priredbom dali svoj obol u općoj djelatnosti športaša u korist "Pomoći". U dvorani Hrvatske radničke komore održano dana 11. ožujka 1945. godine, pred oko 1000 gledatelja šakačko natjecanje na kojem su sudjelovali šakači zagrebačkih klubova Croatie i Radnika, a kao gost je na to natjecanju nastupio i poznati bivši djelatnik šakač i prvak Europe Hans Ziglarski, koji se borio protiv Mladena Jozića.
Borbe su u borilištu vodili naizmjence Josip Nagy i ing. Eco Valenteković, dok su bodovni suci bili Ivo Donoval, Oto Gerovac i Andreović. Oni su svi dobro obavili svoje dužnosti.
Najbolji među najboljima
U razdoblju od 1920. do 1945. godine dva najuspješnija i najtrofejnija šakačkog kluba u Kraljevini Jugoslavije i poslije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bili su "Croatia" i "Herkules", Zagreb. Djelovanje dvaju spomenutih klubova bilo je kontinuirano.
Nosioci kvalitete bili su u Croatiji: Ernest Matejin, Nikola Adamović, Ivan Kovačević, Mijo Drvarić, Đuro Korenjak, zatim Milan Maglica, Velimir König, Viktor Šikić, Stjepan Čigir, Ivan Biondić, Josip Subotnik.
U Herkulesu Zagreb najbolji su bili: Ivan Hladni, Emil Krleža, Josip Devčić, Tihomir Pavlović, Ivan Cerin, Ljudevit Valjdić, Tomislav Albini, Rudolf Krpić, Antun Tičić, Mirko Deković, Zvonko Ružak, Ratko Zvrko.
Pored Croatie i Herkulesa duže vrijeme uspješno su djelovali i šakački klubovi u gradovima Splitu, Borovu, Osijeku i u Zagrebu.
Šakački klubovi u razdoblju od 1941. do 1945., dakle, za čitavo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, djelovali su sljedeći klubovi:
1. Croatia Zagreb
2. Herkules Zagreb
3. Redarstvenik Zagreb
4. Radnik Zagreb
5. Bata Borovo
6. Zagorac Varaždin
7. Građanski Zemun
8. Hajduk Zemun
Kraće vrijeme i s prekidima u radu djelovali su:
1. Radnik Osijek
2. Ustaška mladež Dubrovnik
3. Croatia Bjelovar
4. Mitrovica Mitrovica
5. Derventa Derventa
Nakon povratka mobiliziranih vojnika iz vojske Kraljevine Jugoslavije, već u lipnju 1941. godine počelo se raditi na okupljanju šakača i organiziranju šakačkih klubova, trenera i šakačkih sudaca.
Taj posao uspješno su provodili članovi HŠS-a, kao i šakački djelatnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagrebački klubovi "Croatia" i "Herkules" bili su među prvima koji su počeli s organiziranim radom.
U šakačkom klubu "Croatie" prvi povjerenik kluba Oto Gerovac, a potom Josip Nagy, povjerenik i predsjednik Croatie, uz druge šakačke djelatnike svakako su najzaslužniji za uspješan rad kluba. U četiri godine postojanja šakačkog kluba Croatie u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj istaknuli su se mnogi šakači. U klubu je bio veći broj državnih prvaka i državnih reprezentativaca, a to su:
Prvaci Nezavisne Države Hrvatske: Zlatko Hrbić, Vjekoslav Jakopović, Mladen Jozić, Viktor Kolman, Velimir König, Milan Maglica, Stjepan Pavčec i Viktor Šikić.
Predstavništvo Nezavisne Države Hrvatske: Stjepan Čigir, Zvonko Dugonjić, Zlatko Hrbić, Vjekoslav Jakopović, Mladen Jozić, Viktor Kolman, Velimir König, Milan Maglica, Eduard Majerić, Stjepan Pavčec, Zlatko Nemeček, Josip Subotnik, Viktor Šikić, Danijel Zubac.
Ostali istaknuti šakači: Boris Banda, Vladimir Bednjanec, Ivan Biondić, Antun Pfeiffer, Srečko Fadiga, Josip Hečimović, Đuka Jozić, Zvonko Jozić, Eduard Jurjec, Franc Kržičnik, Ivica Pavlić, Franjo Rada, Ante Ravnikar, Božidar Pović, Ricard Rott, Franjo Perša, Sever, Willi Schiersmann, Josip Šagud, Mirko Vadjon.
Eduard Majerić
Bio je prirodno predisponiran za polutešku kategoriju. Počeo je trenirati negdje u ljeto 1940. godine. Na prvenstvu početnika je briljirao. Lakočom je pobjeđivao. Poslije je imao još nekoliko borbi i sve pobjede. U trenutku kada je najviše obećavao sve prekida rat. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske kao član Croatie bio je vrlo aktivan. Bio je prvak kluba 1941. i 1942. godine, te drugi na prvenstvu Zagreba u poluteškoj kategoriji.
U 1942. godini mobiliziran je u njemačku vojsku. Nakon završene vojne obuke, dok je u Zagrebu bio na dopustu, učinio je ono što nije ranije stigao: kad je dobio poziv, otišao je u partizane. To je bio kraj športske priče o jednom prvaku početniku. U partizanima je poginuo dana 27. rujna 1943. godine u borbi s Nijemcima za Pleso.
Mijo Drvarić
Poznat pod nadimkom „Moslavački drvosječa“, rođen je u Kutini. Još kao dječak obavljao je Mijo teške poljske radove, a najmilije zanimanje mu je bilo obaranje hrastova u moslavačkim šumama. Tako se Mijo razvio u mladića silne tjelesne snage.
Nekad poznati hrvatski šakač Ivan Kovačević, prvak Kraljevine Jugoslavije 1927. i 1928. godine, i istaknuti šakački trener, opazio je Miju Drvarića u Zagrebu i doveo ga u boksačku dvoranu 1932. godine.
Iskusni Kovačević opazio je već nakon nekoliko treninga da bi se iz Mije dalo „istesati“ boksač prvorazrednih sposobnosti. Neobična Drvarevićeva volja i ljubav prema boksačkom športu olakšala je Kovačeviću posao.
Nakon nekoliko mjeseci vježbe počeo je bilježiti i prve uspjehe. U prvom nastupu u velter kategoriji pobijedio je Župančića, člana Herkulesa. Drvarić je bio član Croatije Zagreb.
Na pojedinačnom prvenstvu Kraljevine Jugoslavije 1933. godine Drvarić potpuno neočekivano osvaja premoćno naslov prvaka u srednjoj kategoriji. Bilo je to veliko iznenađenje za sve, ali ne i za njegovog trenera, koji je prije samog natjecanja prognozirao da će njegov Mijo biti prvak države.
Za nepune tri godine Mijo je nanizao velik broj pobjeda. Sve svoje amaterske protivnike pobjeđuje velikom lakoćom. 38 susreta završava nokaut pobjedama „Moslavačkog drvosječe“.
Godine 1935. odlučio je otići u profesionalce. U Parizu je trener Kovačević imao nekoliko prijatelja, a među njima i poznate hrvatske atlete braću Bukovac kojima je poslao preporuke i Miju Drvarića, koji se tako našao u Parizu.
Tu su Miju podučavali profesori boksanja. Francuzi su odmah opazili darovitost mladog hrvatskog boksača. Na čestim vježbama Mijo je kao maljem rušio sve svoje protivnike.
Dana 28. prosinca 1935. godine najveća pariška dvorana „Central ring“ bila je krcata publikom. Te večeri imao je nastupiti sjajni crnački boksač Benett protiv jednog engleskog boksača.
Nekoliko trenutaka prije nastupa pariškom gledateljstvu priređivač je objavio da Englez neće nastupiti, jer je obolio od gripe. Prošlo je nekoliko minuta, a situaciju je spasio jedan od Drvarićevih profesora.
„Mijo hoćete li?“, upitao je profesor. „Zašto ne?!“, odgovorio je Drvarić.
„Bila je to strašna i paklena bitka u 10 kola“, priča Drvarić. „Crnac je bio bijel, a ja crn od udaraca.“. Mijo je bio senzacija večeri. Borba je proglašena neodlučnom, a to je za nepoznatog Drvarića bio velik uspjeh.
„Drvosječa iz Kutine“ osvaja naslov profesionalnog prvaka Kraljevine Jugoslavije 1940. godine u Beogradu protiv domaćeg boksača Žuće Pavlovića tehničkim nokautom u trećoj rundi.
Dana 27. srpnja 1943. godine Mijo se pojavio u ringu u borbi za naslov prvaka Nezavisne Države Hrvatske. Kao izazivač pobijedio je aktualnog prvaka države Josipa Župana u 10. rundi nokautom.
Tokom cijele borbe Drvarić je imao inicijativu zadao je više udaraca, četiri puta obara Župana na pod i u svemu bio bolji.
Gledatelji su oduševljeno pozdravili Drvarićevu pobjedu, a on je dobio od Hrvatskog boksačkog saveza pojas s trobojnicom i bio proglašen novim državnim prvakom teške kategorije u profesionalnom boksu.
Meč je bio održan na igralištu Concordie u Zagrebu uz podršku pet tisuća gledatelja.
Mijo Drvarić nakon osvajanja prvenstva ponovo se vraća u rodnu Kutinu iz koje nažalost više nikada neće vidjeti boksački ring, dvoranu, trenere i kolege s kojima je trenirao u Zagrebu.
Zbog titule prvaka Nezavisne Države Hrvatske bio je omražen među partizanima, ali su ga svejedno pokušali dovesti u svoje redove, znajući za njegovu fizičku i borbenu snagu.
Nekoliko puta je odbio poziv u partizane, a partizanski pokret ga općenito nije zanimao govoreći kako je pred njim svjetla boksačka karijera. Ovim činom još više im se zamjerio, te su se odlučili na njegovu likvidaciju.
Ubijen je dana 24. travnja 1944. godine nadomak kućnog praga, kukavički, na prijevaru. Navedenog dana u kući Drvarića došao je naoružani čovjek tražeći razgovor s Mijom. Na rastanku Mijo je zamoljen da isprati gosta preko voćnjaka.
Negdje na sredini, dočekan je od nekolicine naoružanih koji su na njega otvorili vatru, te je izrešetan pao na zemlju. U Kutinskoj matičnoj knjizi umrlih stoji „ubijen od partizana“.
Boksački velikan zatajen je u javnosti Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kao i većina zločina tog doba.
Mijo Drvarić boksao je kao profesionalac sve do svoje smrti 1944. godine. U profesionalnoj karijeri imao je preko stotine mečeva, većinom pobjede, ali bilo je i poraza.
Drvarić je uvijek bio fer borac pa je tako stekao naklonost tisuća i tisuća prijatelja šakanja. Koliko je bio discipliniran član svog saveza i koliko je osjećao potrebu da se pomogne onima koji su stradali od iste ruke kao i on, dokaz je što je on jedini od profesionalnih šakača nastupio na priredbi u korist „Pomoći“.
Milan Maglica
Još kao dječak zavolio je šport. Igrao je nogomet kao junior s Bobekom, bračom Čajkovski Ivicom i Dragom te Horvatom. Prve boksačke korake i udarce naučijo je od trenera Pine Buliča davne 1938. godine. Uzori su mu bili boksači Leo Pollak iz Makabija, te Joža Devčić i Ivan Hladni iz Herculesa.
Mladen Jozić
Rođen dana 7. listopada 1925. godine u Zagrebu. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske održana su i tri pojedinačna prvenstva Zagreba. Jozić je tri puta osvajao naslov prvaka Nezavisne Države Hrvatske. 1942. godine u muha kategoriji, a 1943. i 1944. godine u pijetao kategoriji.
Šakački treneri
1.Ivan Biondić (Bjelovar) 11. Milan Maglica (Zagreb)
2.Pino Bulić (Zagreb) 12. Kruno Mekić (Borovo)
3.Mirko Deković (Mitrovica) 13. Franjo Sabljak (Zagreb)
4.Miroslav Dobrin (Zagreb) 14. Franjo Silvak (Zagreb)
5. Nikola Despot (Zagreb) 15.Hans Stoltzer (Osijek)
6. Ivan Hladni (Zagreb) 16. Josip Subotnik (Zemun)
7.Zlatko Hrbić (Borovo) 17. Ivan Virag (Osijek)
8.Vinko Jakaša (Split-Zagreb) 18.Milan Zadnik (Zagreb)
9.Ivan Kovačević (Zagreb) 19. Ratko Zvrko (Dubrovnik)
10.Jimmy Lyggett (Zagreb)
Jimmy Lyggett američki crnac - učitelj zagrebačkih šakača
Jimmy Lyggett, rođen 1897. godine u crnačkoj četvrti Philadelphije, došao je u Zagreb u ranim tridesetim godinama. Prst sudbine doveo ga je nakon što se u Beču zaljubio i oženio Hrvaticom.
Tamnoputi boksač u 17. godini života prvi put navlači boksačke rukavice, a upornim i marljivim radom njegov urođeni talent dolazi ubrzo do izražaja. S 20 godina već je profesionalni prvak crnačke rase u cijeloj Americi. Bilo je to vrijeme kada se u većini američkih gradova nije dopuštalo da se crni i bijeli boksači bore jedni protiv drugih.
Godinu dana kasnije, u borbama za Svjetsko prvenstvo crnaca u završnici pobjeđuje Eddija Palmera nokautom u 19. rundi i osvaja naslov svjetskog profesionalnog boksačkog prvaka. Bilo je to titula koja će ga odvesti u Europu. Tu se brzo snašao i postao vrlo popularan boksač nastupajući na gotovo svim europskim ringovima.
Živio je u Njemačkoj i tu se dva puta sastao s Maxom Schmellingom, profesionalnim prvakom Europe i svijeta. U jednoj je borbi diskvalificiran, a druga je završila nerješeno. Nakon toga Jimmy Lyggett postaje sparing partner Maxu Schmellingu, pa su tako uspjesi svjetskog prvaka u neku ruku i njegovi uspjesi.
Vrlo komunikativan, pa iako nije dobro poznavao hrvatski jezik brzo je uspio stvoriti simpatičnu mješavinu engleskog, njemačkog i hrvatskog jezika, čime je stekao simpatije. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Jimmy je cijelo vrijeme bio u Zagrebu, trenirao boksače i dao veliki prinos podizanju kvalitete boksa i bio vrlo cijenjen.
Kao uvjereni antikomunist, kada je uvidio da utjecaj komunizma raste, odlučio se na odlazak iz Nezavisne Države Hrvatske. Zajedno sa suprugon Rozom uspio se ukrcati u zrakoplov humanitarne organizacije UNRA i tako stigao u talijansku luku Genova, odakle su brodom trebali krenuti u Ameriku.
Čekajući ukrcaj na brod, supruga Roza se naglo razboljeva i umire. Pokopao ju je Genovi. Shrvan bolom zbog gubitka svoje životne družice 1945. godine stigao je u Ameriku, gdje je prema zapisima u američkom časopisu Ring umro 1955. godine.
Boks u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji
Još tijekom 2. svjetskog rata predsjedništvo Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Hrvatske donijela je dana 22. prosinca 1944. godine odluku o osnivanju Zemaljskog tjelovježbenog odbora. Utemeljiteljska konferencija Privremenog tjelovježbenog odbora održana je dana 24. travnja 1945. godine u Šibeniku.
Na konferenciji je donesena rezolucija u kojoj se između ostalog navodi inicijativa da se što prije osnuje jedinstveno tjelovježbeno tijelo za Jugoslaviju radi stvaranja jednoobraznog programa za cijelu zemlju. To je stvoreno dana 7. svibnja 1945. godine u Beogradu gdje su predstavnici športskog i tjelovježbenog pokreta iz cijele zemlje osnovali Tjelovježbeni odgoj Jugoslavije. Iste godine osnovan je Tjelovježbeni odbor Hrvatske.
Jugoslavija - Italija, Beograd, 1951. godine: Krizmanić, Nikolić, Sivka, Stojanov, Konig, Šovljanski, Stefanović, Redl, Srdanović i Paljić.
Najpopularniji oblici rada bile su masovne tjelovježbene i športske priredbe na kojima je bilo moguće demonstrirati osnovno promidžbeno načelo tog vremena: svestranost i masovnost.
Tako se organiziraju tjelovježbeni sletovi i masovna trčanja u prirodi: Jugoslavensko socijalističko rukovodstvo je tjelovježbeni i športski pokret organiziralo po uzoru na Sovjetski savez, nazivajući ga tjelovježba. Nebrojeno je puta ponavljano da tjelovježba u novoj državi neće biti privilegija samo određenih slojeva, nego će postati svojina čitavog naroda, a posebno kod mladih ljudi.
Nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, jugoslavenske komunističke vlasti su ukinuli sve nazive športskih organizacija i prisilno spajali športske klubove u klubove "podobnih" naziva te su izvršile pljenidbu imovine športskih klubova zbog njihovog djelovanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Osnivaju se tjelovježbena društva, tako boksački klubovi iz vremena Nezavisne Države Hrvatske Croatia i Herkules, postaju Željezničar i Lokomotiva. Osnova novog športskog i tjelovježbenog pokreta postaju sindikalne i omladinske organizacije.
Krajem Drugog svjetskog rata i u novoj državi Jugoslaviji mnogi su Hrvati likvidirani bez suda, što je bila masovna pojava, a mnogi su boksački nestajali preko noći, ili bili lišeni slobode.
Dana 8.svibnja Jugoslavenska armija ulazi u Zagreb i podiže Jugoslavensku zastavu.
U Zagrebu se odvija pravi pokolj civila. Ranjenici se izbacuju kroz prozore gotovo svih bolnica ili odvode u Jazovku. Žene i djevojke su bestijalno silovane i zaklane. Strijeljana su sva djeca iz srednjih škola.
Zagreb je opljačkan, iz njega se odnosi sve u Beograd: biblioteke, štofovi, pokućanstvo i svo blago. Novac se mijenja tako da se i ovaj put ekonomski uništava hrvatski narod.
Titov brod plovi na sva jedra. To je spirala i put totalitarnom režimu. Rat, sukob, samoubojstva, revolveri, procesi, nove žrtve, ubojstva, nestajanje ljudi, ponori, jame i rudarska okna gdje su živi ljudi zazidani. Vezali su ljude žicom, žrtve bi vukle jedan drugoga i tako su upadali u mračne jame. Teror raste, progoni i ubojstva svećenika, industrijalaca, trgovaca, intelektualaca. Likvidacije razoružanih hrvatskih ljudi bile su planski osmišljene i temeljite.
Kada komunisti preuzmu vlast ne djele je više ni s kim. Do preuzimanja vlasti komunisti surađuju sa svima, ali netom preuzmu vlast, izbace iz vodstva sve one koji su ih podupirali dograbiti se vlasti.
U okviru Tjelovježbenog saveza Hrvatske 1946. godine osnovani su posebni odbori koji su se brinuli o pojedinim športskim granama. Tako je izabran i prvi športski odbor za boks u kojem su bili: Kalman Vajs, predsjednik, Ivan Bajić, tajnik, te članovi odbora: Josip Nagy, Ivica Donoval, Bogumil Javrović i Mirko Ljubibratić.
Austrija - Jugoslavija, Beč 1951. godine : Tomislav Krizmanić, Dragan šojić, Petar Stojanov, Velimir Konig, Nikola Trajković, Toma HLadni, Jovan Stefanović, Stevan Redli nedostaju Stevan Paljić i Tomislav Srdanović.
Vremenom se napušta masovno bavljenje tjelovježbom i teži se većoj decentralizaciji i razvijanju kvalitetnog športa. Tako je u Zagrebu dana 18. ožujka 1952. godine osnovan Savez športova Hrvatske. Skupština tog saveza bila je sastavljena od delegata sljedećih strukovnih športskih saveza: biciklističkog, boksačkog, hokeja na ledu, hokeja na travi, klizačkog, košarkaškog, kuglačkog, mačevalačkog, nogometnog, odbojkaškog, plivačkog, rukometnog, skijaškog, stolnog teniskog, teniskog, teškoatletskog i veslačkog.
Boksački savez Hrvatske u svom dugogodišnjem radu imao je mnogo uspjeha. Kroz ovaj savez prošao je veliki broj boksačkih djelatnika. Gotovo je nemoguće nabrojiti sve one koji su kao boksački djelatnici djelovali u Boksačkom savezu Hrvatske i njegovim organima. Ipak treba spomenuti imena predsjednika i tajnika koji su radili u BSH duže vrijeme. To su bili predsjednici: Kalman Vajs, Teodor Polak, Ilija Ivanić, Nikola Petković, Josip Rojnić, Ivan Andonov, Tode Đujić, Nikola Petković, Anton Lovrić, Vidoje Vujić.
Boksačka reprezentacija Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1950. godine: Mičević, Nikolič, Konig, Golič, Šovljanski, Bulat, Tot, S.Paljić, nedostaje Krleža.
Dužnosti glavnih tajnika obavljali su: Ivan Bajić, Zvonimir Bušić, Zvonko Horvatek, Anton Pocman, Ivan Matešić. Rad Boksačkog saveza Hrvatske odvijao se u skladu sa Statutom, Poslovnik o radu, te drugim pravilima i pravilnicima BSH, tehnička pravila boksa, registracijski pravilnik, disciplinski pravilnik, pravilnik o natjecanju, zdravstveni pravilnik, pravilnik Zbora sudaca, trenera i liječnika i drugim aktima BSH.
Poslovi i zadaci Boksačkog saveza Hrvatske
U ostvarivanju potreba i interesa društva, te ostvarivanju ukupnih aktivnosti u područja boksačkog športa, BSH:
- predstavlja boksački šport Hrvatske u zemlji i inozemstvu,
- koordinira i usklađuje programsku aktivnost svih udruženih organizacija,
- djeluje na omasovljenju i unapređenju boksačkog športa,
- utvrđuje osnovne principe sustava natjecanja,
- organizira i provodi momčadska i pojedinačna prvenstva Hrvatske za seniore, juniore i mlađe juniore, te susrete republičke reprezentacije i druge turnire iz programa BSH,
- određuje boksačke djelatnike, suce, trenere, liječnike, za natjecanje u zemlji i inozemstvu te za rad u forumima, komisijama AIBA, EABA,
- određuje programe i ispitne komisije za stručno usavršavanje sudaca, trenera, liječnika i povjerenika saveza.
U vremenu od 1945. do 1991. godine BSH organizirao je iz svog programa slijedeća boksačka natjecanja:
- momčadsko prvenstvo Hrvatske
- momčadsko prvenstvo 2. lige
- Hrvatsko - slovensku ligu
- pojedinačno prvenstvo Hrvatske za seniore i juniore
- međurepubličke susrete u zemlji i inozemstvu
- prigodne boksačke turnire
Olimpijske igre Montreal, 1976. godine.
Pored spomenutih natjecanja bio je i suorganizator prvenstva Balkana u Zagrebu, 1976. i u Puli, 1981., te Mediteranskih igara u Splitu 1979. Boksački savez Hrvatske bio je i organizator međudržavnih susreta: Jugoslavija - Poljska, Zagreb 1959., Jugoslavija - Rumunjska, Zagreb 1964., Jugoslavija - Italija, Osijek 1974., Jugoslavija - Finska, Rijeka 1975., Jugoslavija - Kuba, Osijek 1976., Jugoslavija - Bugarska, Rijeka 1975., Jugoslavija - SAD, Rijeka 1983., Jugoslavija - SAD, Borovo 1983.
Zahvaljujemo gospodinu Zvonimiru Bušiću, velikom zaljubljeniku i poznavatelju povijesti boksa naše domovine, što nam je uvelike pomogao da povijest boksa bude što iscrpnije i detaljnije napisana!
