Povijest splitskog boksa
Šakanje
Šakanje je povijesni naziv tog športa u Splitu i Dalmaciji, a danas prevladava međunarodni naziv boks. Jedna četiri stotine godina stara zabilješka, objavljena prije šesnaest desetljeća u važnom vrelu za upoznavanje naše prošlosti „Documenti storici sull'Istria e Dalmazia“ od V. Solitra, nedvosmisleno nam dokazuje da je šakanje bilo poznato u Splitu već u 16. stoljeću.
U ovoj dokumentarnoj Solitrovoj zbirci arhivske građe o Istri i Dalmaciji opisana je velika narodna svečanost održana u Splitu dana 27. rujna 1571. godine povodom pobjede u okršaju s turskim otmičarima koji se zbio na gradskoj međi Solina. Bio je to burni incident s turskim vojnicima kada su oteli župnika, njegovu nećakinju i sestru.
Sljedećeg dana u znak zahvalnosti Splićani su održali veliku pučku svečanost i cijeli je grad osvanuo okićen sa zastavama. Bilo je veselo i zabavno. Između ostalog bila je utrka barbara, alka, zatim ples djevojaka pred palačom rektora i palačama plemića, a također šakanje onih koji se šakaju, u kojem je jedan bio isprebijan, pa su ga odnijeli njegovoj kući kao mrtvog, ali nije umro.
Takav opis i prikaz bez sumnje uvjerljivo dokazuje da je šakanje bilo dobro poznato u Splitu i Dalmaciji već prije četiri stoljeća; da je bilo razvijeno već kao svojevrsno narodno umijeće. Dakle, razvilo se u pravi narodni šport, te kao omiljena narodna igra. Organizirano se borilo i natjecalo prigodom crkvenih i svjetovnih pučkih svečanosti i proslava.
Natjecali su se „bastasi“, gradski nosači, zdravi i snažni pučani. Ovakve borbe održavale su se među pukom stoljećima. Takva vrsta športskog natjecanja održavala se i na Hvaru na uzdignutoj ravnoj sredini drevnog polulančanog i grbavog mosta koji je prigodno za tu svrhu bio podignut na hvarskom trgu. Da se pobijeđeni ne bi pri padu ozlijedili, bili su na trgu postavljeni mekani pokrivači.
Šakanje, natjecanje spomenuto u Splitu u 16. stoljeću
Hrvatski sokol
Zapisi govore da je šakanje, engleski boks započeo u Hrvatskoj krajem 19. st., odnosno u prvim godinama 20. st. Godine 1893. osnovan je „Hrvatski sokol“ u Splitu. Osnivači su bili: Filip Muljačić, Vinko Katalinić, dr. Ivan Mangjer, dr. Vicko Mihaljević, Mate Jankov, dr. Eduard Grgić i Petar Stalio.
Dvorana Hrvatskog sokola 1908. godine.
U Splitu su 24. travnja 1890. godine tiskane prve športske novine u Hrvatskoj "Sport Dalmato".
Splitski je tisak dana 16. kolovoza 1905. godine otkrio vježbanje šakanja u gimnastičkom društvu "Hrvatski sokol", gdje su članovi društva izveli šakačke vježbe. Te vježbe bile su novost i svima su se svidjele. Iste vježbe organizirala su nešto kasnije i ostala sokolska društva u Dalmaciji.
Iznad ulaznih vrata stajao je natpis: "Ni čast, ni slava!", u Sokolu nema mjesta ni položajima, ni ambicijama, ni ordenima. Tko hoće da leti, treba sam da ima krila, a ne na tuđima da se diže.
U "Hrvatskom sokolu" sastajali su se umni ljudi grada Splita.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije uspjesi "Hrvatskog sokola" ne odgovaraju velikosrpskim interesima odjevenim u plašt Jugoslavenstva, a u srbijanskoj misli i praksi jugoslavenstvo je bilo sredstvo koje je tek služilo ojačanju "svemogućeg" srpstva.
Diktator Aleksandar dana 5.prosinca 1929. donio je zakon o osnivanju jedinstvenog Sokola Kraljevine Jugoslavije. Prema tom zakonu sve sokolske organizacije u roku od 3 tjedna ili će pristupiti novoj sokolskoj organizaciji ili će se ugasiti.
Od svih 211 društava "Hrvatskog sokola" s približno 40 000 članova diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine nijedno se nije udružilo. Većinom se s "Lijepom našom" na usnama prkosno razišlo.
Tjelovježba je pala u drugi plan, a sav rad usmjeren je na političko - prosvjetni rad.
Posljednja skupština Hrvatskog sokolskog saveza održana je dana 15. prosinca 1929. godine pod predsjedanjem strarješine Milana pl. Praunspergera, uz nazočnost 271 delegata iz 125 društava.
Jednoglasan zaključak skupštine bio je da Hrvatski sokolski savez ne pristupi novoosnovanom Sokolskom savezu Kraljevine Jugoslavije i da se društvo "Hrvatskog sokola" raspusti.
Nakon "Hrvatskog sokola" raspušta se niz drugih hrvatskih društava: "Hrvatska žena", "Društvo grofice Katarine Zrinske"...
U Splitskoj sokolani, osim tjelovježbe treniralo se mačevanje i šakanje, koje podučavaju profesori tjelesnog odgoja Šime Vučić - Đaković, Stipe Vrdoljak i Marko Uvodić.
Prof. Šime Vučić - Đaković, 1879. - 1939.
Veliki domoljub kakav je bio Šime Vučić - Đaković još kao učenik Klasične gimnazije u Splitu svojim istupom u školi punio je stupce tadašnjeg tiska. U domoljubnom zanosu bacio je tintarnicu u sliku cara Franje Josipa. Ovo se dogodilo u veljači 1895. godine i imalo za posljedicu osudu i trogodišnji zatvor te izgon iz svih škola Monarhije.
Ovaj incident imao je još jednu usputnu žrtvu, ravnatelja Klasične gimnazije don Franu Bulića, poznatog arheologa i pristašu hrvatskog narodnog pokreta. Austrijske vlasti nasilno su ga umirovile 1896. godine, a pritisak na austrijsku vlast izvršili su splitski talijanaši.
Godina 1939. za splitski šport bila je tužna. Naime splitske dnevne novine Novo doba dana 13. svibnja objavile su vijest o obustavi treninga mačevalačkog kluba „Vitez“, radi liječenja učitelja u Zagrebu. I onda dana 7. kolovoza uslijedila je tužna vijest, Šime Vučić - Đaković je preminuo u dobi od 60 godina .
Odlazak Šime Vučića - Đakovića sa splitske športske scene kao da je najavio burne događaje. Te godine u rujnu počeo je Drugi svjetski rat i vjetrovi rata nadvili su se nad Europom, koji nisu mimoišli ni naš grad.
Prof. Marko Uvodić, 1877. - 1947.
Profesor Marko Uvodić, rođen u Splitu kod Eskulapovog hrama, u srcu Dioklecijanove palače, dana 27. svibnja 1877. godine, ljubitelj Marjana, bio je veliki zaljubljenik u šakanje i uvijek je prakticirao trening na svježem zraku, te pričao učenicima o koristi šakanja.
Bio je službenik na sudu, odličan vježbač sokola, predavao gimnastiku na Splitskoj realci, a zbog njega je uvedeno šakanje u školi.
Bio je vedar, srdačan, društven, komunikativan, duhovit i sklon šali. Prijateljevao je s više tadašnjih umjetnika, novinara, književnika, posebno s pjevačem Noem Matošićem, slikarom Emanuelom Vlidovićem, skladateljem Josipom Hatzeom, novinarem i piscem Ćirom Cičin - Sainom, sa slikarom, novinarom i piscem Antom Katunarićem i liječnikom i piscem Fillipom Marušićem.
Uvodić je gotovo pola stoljeća na poseban način sudjelovao u životu grada. Njegove priče su refleksi stvarnih zbivanja, a njegove šale osebujan komentar na račun općega splitskog mentaliteta i ugođaja. Splićani su tim uvodićevskim šalama prepoznavali svoje sugrađane čudake - brbljavce, ćakulone i redikule, a zabavni proces trajao je kao nasmijana svakidašnjica.
Najpoznatiji humanist, autor je prvog i drugog libra Marka Uvodića Splićanina.
Uvodićeve humoreske pružaju uvid u život splitskog puka uoči Prvog svjetskog rata, te između dvaju svjetskih ratova.
Iznimnom duhovitošću kroz niz priča i anegdota opisao je karaktere onovrmenog Splita.
Njegova je uzrečica "Nima Splita do Splita".
Veliki domoljub koji je spašavao povijesnu pisanu građu "Hrvatskog sokola" kojeg su talijanski fašisti palili na lomači za vrijeme okupacije našeg grada. Preminuo je dana 3. ožujka 1947. godine.
Splitsko šakanje početkom dvadesetih godina 20. stoljeća
Prve znakove organiziranog boksa u Splitu poslije Prvog svjetskog rata, najavljuje nam kratka zabilješka tiskana u splitskom listu Život dana 20. kolovoza 1920. godine. U njoj se navodi veliko zanimanje splitske mladeži za boks, koja na poticaj Ive Jurića, dobro osposobljenog u boksu, svaki dan vježba na Bačvicama. Pojedinosti o ovoj djelatnosti osvjetljava nam Ante - Tonček Kaliterna, brat inž. Fabjana Kaliterne, nestora splitskog športa.
Fabjan Kaliterna, otac splitskog športa 1886. – 1952.
Ono što je Franjo Bučar općenito u športu u Hrvatskoj, to je zasigurno inž. Fabjan Kaliterna u splitskom športu. Rođen u gradu pod Marjanom dana 20. siječnja 1866. godine, osnivač mnogih klubova, utemeljitelj više športova, športski djelatnik, jedno vrijeme i aktivan športaš.
Splićanin, inž. Fabjan Kaliterna bio je zaljubljenik u svoj grad. Može se kazati da je na neki način bio pokrovitelj i dušobrižnik Splita. Čim bi se povela neka akcija oko gradske problematike, odmah bi reagirao ukazujući na eventualne nedostatke i predlagao, po njegovom mišljenju, bolja rješenja, a sve radi ljubavi prema rodnom gradu.
Diplomirani inženjer arhitekture Fabjan Kaliterna ostavio je veliki trag i stekao ogromnu popularnost među građanima pri osnivanju glavnih športskih klubova u Splitu. Osobitu popularnost stekao je zbog „Hajduka“, koji je bio i ostao simbol grada Splita i cijele Dalmacije. Život Fabjana Kaliterne bio je protkan mnogim drugim događajima.
Inženjer Fabjan Kaliterna, istinski je ljubio svoj rodni grad, živio je za svoj Split i neizmjerno voli ama baš sve splitsko. Velika inženjerova ljubav bilo je i brdo Marjan, kojeg je rado posjećivao u svojim dugotrajnim šetnjama.
Fabjan Kaliterna je bio vrlo cijenjeni arhitekt. U razdoblju od 1921.do 1952. godine po njegovim je projektima izgrađeno više od 300 objekata. Nikada prije ni poslije inženjera Kaliterne, ni jedan arhitekt u Splitu to nije ostvario.
Projektirao je brojne obiteljske kuće kojima je dao pečat Bačvicama.
Prijateljevao je s političarem dr. Antom Trumbićem, kiparom Ivanom Meštrovićem, skladateljem Ivom Tijardovićem, odvjetnikom i gradonačelnikom dr. Ivom Tartagliom, don Franom Bulićem, zatim publicistima prof. Antom Katunarićem, Ljubom Prijateljem, Božidarom Jankovim i drugima.
Fabjan Kaliterna ponio je postulate iz svoje rodne kuće od oca Tome i majke Antice Kaliterne, koji je sa svojom obitelji živio skladno u vjeri, zajedništvu, poštenju i domoljublju zajedno sa svojim sestrama Marijom, Zora Frankom, Anom i Terezom, i bratom Lukom.
Talijanski okupator je u Splitu, a nogometna lopta 1941. godine zaustavlja svoj let. Fašisti, kojima je bilo stalo do toga da pridobiju "Hajduka", kuju svoj podli plan. Najprije su nekoliko tjedana ostavili igrače na miru, čekajući hoće li ih ljubav prema lopti privući na igralište. Kada se čekanje oteglo, ponudili su "Hajduku" "brda i doline". Igrat će u prvoj talijanskoj lizi, Campionato Nazionale di seria A i to kao AC "Spalato" ("Hajduk"). Dakle, čak će u zagradama biti očuvano staro ime kluba.
Pristanak igrača bili su spremni platiti milijunima lira. Hajduk su htjeli staviti pod svoje i počeli se uplitati u rad kluba.
U takvoj situaciji Fabjan Kaliterna, na izvanrednoj skupštini dana 13. srpnja 1941. godine raspušta klub, a klupska imovina se sklanja na sigurno. Nakon skupštine odigrana je oproštajna utakmica između 22 najbolja splitska igrača, bez obzira na klupsku pripadnost.
Na takvu reakciju Talijani donose naredbu, od 19.srpnja 1941. godine, da se klubovi koji ne žele obući talijanske uniforme proglašavaju nezakonitima, iako su praktički svi klubovi već raspušteni sami od sebe.
Tim svojim prkosnim odgovorom "Hajduk" je nastavio staru tradiciju i postigao još jednu sjajnu pobjedu uz nemali doprinos velikog domoljuba inž. Fabjana Kaliterne.
Dana 2. svibnja 1944. godine dr. Šime Poduje i Janko Rodin, prijeratni HSS-ovci, okupili su 14 igrača i uz pomoć pristalica i simpatizera partizanskog pokreta, prebacili ih iz Splita na otok Vis.
Fabjan Kaliterna odbija poći na Vis te iza rata mu jugoslavenske komunističke vlasti zabranjuju ulazak u dom "Hajduka".
Osnivačka skupština "Hrvatskog športskog kluba Hajduk" održana je dana 7. svibnja 1944. godine u dvorani "Narodnog doma" u Visu. U tim svečanim trenucima, svirana je himna "Lijepa naša".
Osim predstavnika partizanske vojske, ovim svečanim činom bili su nazočni i predstavnici savezničkih vojnih misija.
U novoj državi, jugoslavenske komunističke vlasti su ukinule nacionalni predznak i skinuli povijesni Hajdukov grb. Ni jedno najviše klupsko tijelo nikada nije izglasalo, tj. odobrilo, promjenu grba.
Uprava Hajduka nikad ne bi dozvolila skidanje povijesnog Hajdukovog grba i stavila zvijezdu petokraku. Nikada se uprava, igrači i navijači nisu odrekli povijesnog Hajdukovog hrvatskog grba.
Fabjan Kaliterna je bio zaista posebna ljudska i športska veličina, veliki čovjek mirne naravi, veliki gospodin svjetskih manira, veliki karakter, veliki arhitekt i najveći športski sin našeg grada, neponovljivi inženjer Fabjan Kaliterna.
Vjekoslav Ivanišević
Inž. Vjekoslav Ivanišević, 1884. - 1955.
Vjekoslav Ivanišević, hrvatski domoljub, bio je jedna od uglednih osoba splitskog gospodarskog, kulturnog, športskog i političkog života prvih desetljeća dvadesetog stoljeća.
Rođen u Splitu dana 7. travnja 1884. godine u imućnoj težačkoj obitleji s Lučca. Studij građevine nakon mature u Velikoj realki 1915. završava u Pragu.
Grb, kao i značku "Hajduka" izradio je 1911. godine.
Prva značka "Hajduka" iz 1912. godine koju je izradio Vjekoslav Ivanišević
Grb čine 25 bijelih i crvenih kockica koje znače kraška polja i doline Kraljevine Hrvatske. Ana, sestra braće Kaliterna, odnijela je grb u časnih sestara Klarisa i one su ga izvezle na ruke, sa zlatnim nitima. Napravile su 25 grbova te 1911. godine.
Ana Kaliterna im je govorila kako treba izgledati, a sve to po uputama inž. Vjekoslava Ivaniševića i brata Fabjana.
Zajedno s Fabjanom Kaliternom projektirao je i izgradio 1921. godine na Bačvicama kuću Dvornik, poslije hotel "Imperijal" koji je 1938. godine proširen i prozvan hotelom "Park". Jedan od Ivaniševićevih poslova bila je i pruga Zagreb - Split.
Dosljednost inž. Vjekoslava Ivaniševića može se prepoznati po njegovim stavovima 1942. godine i suprostavljanju talijanskoj okupaciji, kao i poslije kad se protivio komunističkom režimu, zbog čega je bio osuđen na dvije godine zatvora u Lepoglavi, s kaznom prisilnog rada i oduzimanja građevinskog poduzeća, gdje je bio zajedno sa blaženim kardinalom Stepincem.
Kako u Splitu za njega nakon dvije godine zatvora nije više bilo zaposlenja, Ivanišević odlazi u Rijeku, gdje dobiva posao nastavnika u Tehničkoj školi.
Naš veliki skladatelj Ivo Tijardović spominje ga u libretu "Male Floramye".
Potisnut iz javnog života, umire gotovo zaboravljen 1955. godine.
Izvorno sačuvan grb "Hajduka" iz 1911. godine, što su ga izradile časne sestre Klarise
U podrumu njihove, tada poznate, obiteljske kuće na Bačvicama, nedaleko kupališta, okupljalo se nekoliko splitskih mladića gdje su vježbali boks. To su činili u ljetnim mjesecima početkom dvadesetih godina 20. stoljeća, a među njima su se isticali: Mario Calebotta, učenik glasovitog prvaka Italije Galimbertija, Petar Lovrić zvani Štampalija te posebno Petar Silobrčić, tada student medicine u Pragu i prvak Splita u srednjoj kategoriji.
To su bili pioniri boksa u Splitu od kojih se Mario Calebotta potpuno posvetio ovom športu. Petar Silobrčić trenirao je boks i u Pragu za vrijeme studija te povremeno nastupao i postizao uspjehe.
Petar Silobrčić, 1894. – 1975.
Dr. Petar Silobrčić po završetku studija u Pragu kratko je vrijeme 1926. godine službovao kao liječnik u Splitu i Trogiru, a zatim preselio u Zagreb te se više nije bavio boksom.
Godinu dana kasnije u svibnju 1921. godine održan je prvi javni boksački nastup, ali ne u gradu već na ratnom američkom admiralskom brodu „Olimpia“, stacioniranom u splitskoj luci, u sastavu savezničke flote. Na improviziranom ringu, na palubi, pred mnogobrojnim američkim mornarima, ljubiteljima boksa, sastali su se Ante Razmilović, tada student iz Splita i američki mornar Nelson. U uzbudljivom susretu pobijedio je Ante Razmilović.
Šakački meč na krstarici „Olimpia“ između Ante Razmilovića i američkog mornara Nelsona.
Šakačka sekcija "Hajduk"
Prvi javni nastup mladih splitskih boksača uslijedio je u rujnu 1922. godine u susretu između Maria Calebotte, Ante Razmilovića, Sergija Ducića, Josipa Calebotte i gosta Otmara Butorca, učenika Kudernatcha iz Banata. Nadmetanje je najavilo početak organiziranog šakanja u Splitu i osnutak Šakačke sekcije „Hajduk“, pod upravom prof. Ive Draganje i trenera Maria Calebotte.
Šakačka sekcija „Hajduk“ započela je s djelovanjem početkom 1923. godine na igralištu „Hajduka“. Borilište je bilo postavljeno do samih tribina gdje se ogledalo pet parova: Ante Smoje – Ljubo Petrić, Ljubomir Srdelić – Pave Vulić, Simo Radošević – Lovre Aržić, Jerko Kragić – Ante Roje i Mario Calebotta – Battling Skay.
Ante Toni Ilić, veslač Gusara 1923. godine i legendarni boksački trener Splita.
Nedugo nakon toga, sekcija je dana 2. rujna 1923. godine na igralištu „Hajduka“ upriličila prvo prvenstvo Splita u boksu, što je svojim natpisom evidentirao splitski dnevni list Novo doba dana 4. rujna 1923. godine sljedećim riječima:
“Dana 2. rujna održala je Šakačka sekcija Hajduka natjecanje za kategoriju bantam težine i lake težine. Nastupio je prvo Srdelić protiv Đuranca za prvenstvo Splita bantam težine u tri runde. Srdelić je tehničkim i lijepim stilom bio mnogo jači od svog protivnika tako da je jednoglasno proglašen pobjednikom na bodove. Odmah zatim je nastupio Vulić protiv Vjekoslava Velasa u lakoj kategoriji za prvenstvo Splita.
Pobijedio je Vulić. Kragić je pobijedio Antu Roje dok je Ante Smoje protiv Vulića bio diskvalificiran. U petom meču Ante Razmilović je svojom poznatom lijepom tehnikom proglašen pobjednikom nad Kragićem. U finalu protiv Razmilovića, Vulić je uspio pri kraju meča nadjačati Razmilovića i tako uz burni pljesak publike bio je pozdravljen kao prvak Splita. Vulić je bio nagrađen srebrnom medaljom."
Članovi šakačke sekcije “Hajduk“ pred Hajdukovom barakom 1923. godine. S desna : voditelj Sekcije prof. Ivo Draganja u odijelu, peti Dean Subotić, u sredini osmi trener Mario Calebotta i treći slijeva Ante Razmilović. Ostali nepoznati.
Ovaj kratak prikaz prvog boksačkog prvenstva u Splitu dokaz je dobre organizacije i sustavnog rada. To potvrđuje sudjelovanje nekolicine boksača i prisustvo velikog broja ljubitelja boksa. Split je tako prvi put dobio svoje prvake i to: Ljubomira Srdelića u bantam kategoriji i Pavu Vulića u lakoj kategoriji.
Šakačka sekcija „Hajduk“, potaknuta velikim zanimanjem Splićana za ovu granu športa, otvorila je u studenome 1923. godine Boksačku akademiju „Hajduk“, pod rukovodstvom voditelja momčadi prof. Ive Draganje. To je ustvari bila škola za boks, smještena u velikoj dvorani velike realke u Splitu. Školu su pohađali brojni ljubitelji boksa.
Nakon priprema i vježbanja, sekcija je priredila dana 19. travnja 1924. godine u prostorijama Kazališne restauracije svoju najuspjeliju priredbu. Nastupilo je sedam parova. Mnoštvo gledatelja pratilo je s velikim zanimanjem sve mečeve.
Evo rezultata: Ljubomir Srdelić, 54 kg, prvak Splita u bantam kategoriji, Marcell Duplančić, 54kg, 1:0, Josip Vrvilo, 61kg, neodlučeno Vjekoslav Belas, 61kg, neodlučeno, Ante Smoje, 60kg, - Mate Grigičević, 62kg, žiri je proglasio pobjednika Smoju. Ivo Kafurt, 71kg, - Petar Raić, 70kg. Kafurt je izgubio borbu uslijed otpornosti Raića. Ljubomir Srdelić - Vicko Antunović, 54kg, pobjednik Srdelić. Pavao Krstulović, 64kg, Mario Calebotta, 61kg, završeno je neodlučeno. Milivoj Falović se pokazao jak i borben.
Suci su bili Ante Razmilović i prof. Ivo Draganja. Nakon toga uslijedio je još jedan boksački susret dana 21. srpnja 1924. godine na Hajdukovom igralištu. U prvim susretima nastupili su u eksibicijskim borbama braća Bruno i Ljubomir Srdelić te Petar Raić i Josip Calebotta.
U glavnom susretu Mario Calebotta je u drugoj rundi prisilio na predaju Milivoja Favlovića oborivši ga na pod. Sudio je prof. Ivo Draganja.
Braća Mario i Josip Calebotta bili su talijanski državljani i uvijek su nastupali kao gosti. Bili su odlični poznavatelji boksa i dobri organizatori te su mnogo pridonijeli da se boks u Splitu popularizira i zavoli.
Drugo vrlo uspjelo boksačko prvenstvo Splita, održano na Hajdukovom igralištu dana 1. rujna 1924. godine u organizaciji šakačke sekcije „Hajduk“. Održano je sedam borbi. Nastupila su braća Ljubomir i Bruno Srdelić, oba iz „Hajduka“, kategorije muha. Pobjeda Ljubomira. Borba između Vicka Antunovića i Bruna Kasuma završila je pobijedom Kasuma.
Susret između Eugena Chimelevskog i Rikarda Nakića, okončana je pobjedom Chimelevskog. U susretu između Vjekoslava Belasa i Ante Roje, pobjedio je Belas u prvoj rundi. Meč između Belasa i Smoje završen je pobjedom Smoje, jer je Belasov trener bacio spužvu. Zatim je Eugen Chimelevski pobijedio Bruna Kasuma u prvoj rundi, dok je borba između Petra Raića i Ive Novakovića završena pobjedom Raića.
Treba napomenuti da su u to vrijeme boksači mogli u istom danu više puta nastupati. Kao prvaci velter i teške kategorije proglašeni su Pavao Krstulović, „Hajduk“ i Milivoj Falović, slobodni amater, jer nisu imali protivnika.
Juraj Modrić u Splitu - šakačka sekcija RŠK „Borac“
Naš zemljak Juraj - Georg Modrić, 1892. - 1977., rodom iz Sućurja na Hvaru, apsolutni boksački prvak novog Zelanda i Australije, boravio je u Splitu 1926. godine gdje je došao zbog teške bolesti svoje majke. Njegovo prisustvo u Splitu iskoristili su preko Radničkog športskog kluba „Borac“ nekolicina Splitskih boksača, osobito Milivoj Falović, prvak Splita u teškoj kategoriji i Krunoslav Tomić - Kukež pretedent na ovaj visoki naslov.
Obojica su se odmah stavila pod nadzor trenera, te je dana 17. listopada 1926. godine bio organiziran boksački susret na igralištu „Borca“. Prije glavnog meča Juraj Modrić - Milivoj Falović održana su dva susreta u kojima je Bruno Kasum pobijedio Antu Smoju, a Krunoslav Tomić-Kukež pobijedio Petra Raića. U glavnom meču Juraj Modrić je pokazao svoju vrijednost i snagu protiv Milivoja Falovića.
Dana 5. prosinca 1926. godine najavili su svoj susret Krunoslav Tomić - Kukež i Milivoj Falović, u prostorijama Kazališne restauracije. Program priredbe bio je upotpunjen nastupom splitskih boksača Ilije Jurišića i Bruna Kasuma. U glavnom meču pobijedio je Krunoslav Tomić - Kukež i proglašen je za novog prvaka Splita.
Obnova šakačke sekcije "Hajduk"
Godina 1927. obilovala je brojnim domaćim i međunarodnim susretima, a u međuvremenu su se u ringu pojavili mladi borci, tako da je kvaliteta splitskog boksa uznapredovala. Bila je to zasluga obnovljene aktivnosti Šakačke sekcije „Hajduk“ u kojoj su pristupili mnogi splitski boksači.
Jedna od prvih priredbi održana dana 21. kolovoza 1927. godine u Kazališnoj restauraciji i to međunarodnog karaktera. Nastupili su Krunoslav Tomić - Kukež, prvak Splita, i američki mornar Hudson, prvak američke flote u europskim vodama. Pobijedio je Tomić u premoćnoj borbi. O tome nas izvještava Jadranska pošta: "Nevjerojatnom mirnoćom primao je američki mornar udarce. Otvorenih prsa i neobičnom snagom izdržao je tri runde, ali njegov menadžer vidjevši ga nemoćnog, bacio je spužvu, odnosno predao susret. Uz veliko odobravanje gledatelja, Tomić je svjež dočekao pobjedu."
Više od 2.000 grlatih gledatelja, živim zanimanjem i bodrenjem pratilo je dana 11. rujna 1927. godine, na Hajdukovom igralištu, prvi međunarodni susret između Splićanina Krunoslava Tomića - Kukeža i rutiniranog ruskog boksača Eugena Davidova. Pobjeda je pripala Tomiću na bodove u 6. rundi.
Susret je vodio Mario Calebotta, dok su bodovni suci bili prof. Ivo Draganja, dr. Berislav Angjelinović i Ante Tonček Kaliterna, brat inž. Fabjana Kaliterne. U predsusretu tog meča Zvonko Peterlin je savladao Matu Jukića.
Dana 25. rujna 1927. godine velik broj ljubitelja boksa našao se na Hajdukovom placu prateći borbe splitskih boksača triju kategorija i prvi susret između Krunoslava Tomića - Kukeža i Jurja Modrića, prvaka Novog Zelanda i Australije. U sedmoj rundi Tomić je ozlijedio prst i morao je odustati od daljnje borbe. Inače, Modrić je tijekom cijele borbe bio bolji.
U muha kategoriji Stjepan Erceg je pobijedio Zvonka Peterlina, dok je u lakoj kategoriji Ivo Fabris premoćno pobijedio Osiječanina Erdelja, a Mario Matulić je u srednjoj kategoriji pobijedio Ivu Jurića.
Nadmetanja je vodio vrijedni boksački radnik Mario Calebotta. U žiriju su se nalazili prof. Ivo Draganja, Eugen Davidov i Mirko Bašić.
Na ovoj priredbi pojavili su se, prvi put mladi šakači Ivo Fabris i Mario Matulić od koji će se dugo na ringu zadržati Ivo Fabris, jedan od najboljih splitskih šakača.
Ivo Fabris, 1911. - 1992., poznati splitski šakač, a uz to i državni veslački reprezentativac.
Do kraja 1927. godine održane su još tri priredbe. Sredinom listopada u uzvratnom susretu Tomić - Davidov, Tomić je opet pobijedio odličnog Rusa. U programu su još nastupili parovi Zvonko Peterlin - Stjepan Erceg i Ivo Fabris - Mario Matulić. Peterlin i Fabris su savladali svoje protivnike.
Posebno velik interes vladao je za susret Tomića, prvaka Splita i Božidara Lukića prvaka Bosne i Hercegovine, održanom dana 30. listopada 1927. godine. Pobjeda je pripala Tomiću. Na istoj priredbi u lakoj kategoriji odličan Ivo Fabris savladao je Erdelja iz Osijeka, a Mario Matulić u srednjoj kategoriji Matu Jukića.
Posljednji susret održan je dana 20. studenog 1927. godine na Hajdukovom igralištu. Nakon egzibicije Jurišić - Matulić u vrlo zanimljivom meču sreli su se Falović prvak Splita i novi prvak Tomić. Falović se odlično branio do šeste runde, a potom se predao. Za Krunoslava Tomića - Kukeža izvjestitelj splitskog lista Novo doba napisao je da je borac dobrih kvaliteta, požrtvovan, energičan, izdržljiv i poznat po jakom udarcu.
Juraj Modrić u Parizu
Tijekom 1928. godine splitski tisak nije zabilježio neku boksačku aktivnost u Splitu, osim pobijede Jurja Modrića u Parizu protiv Dušana Poluge. Novine "Novo doba" dana 19. prosinca 1928. godine objavljuje sljedeći članak:
Pobjeda dalmatinskog šakača
Juraj Modrić iz Sućurja sa Hvara naš proslavljeni šakač i nekoć prvak Australije i New Zelandije, održao je u Parizu box-match sa Dušanom Polugom, koji se predstavljao kao profesionalni prvak Jugoslavije. Match je bio određen u 10 runda, ali već u 3. rundi sudac je morao obustaviti borbu i proglasiti Modrića pobjednikom, jer je sudac stekao uvjerenje, da je Poluga bio slab protivnik.
Trebamo napomenuti da je Poluga, inače Srbijanac, u posljednjim godinama odkad siže njegova profi karijera, održao 55 mečeva u Danskoj, Austriji, Njemačkoj i Italiji, a doživio svega 2 poraza. Izgleda sada da će francuski boks organizator Jack Dickson organizirati za Modrića nekoliko mečeva sa prvim boksačima Francuske.
Aktivnost šakača "Hajduka" 1929. godine
Juraj Modrić trener „Hajduka“
Šakačka sekcija Hajduk uspješno je napredovala 1929. godine zahvaljujući treneru Jurju Modriću i voditelju sekcije Krunoslavu Tomić - Kukežu, prvaku Splita, i najboljem učeniku trenera Jurja Modrića. Zalaganjem Jurja Modrića omogućen je Krunoslavu Tomiću - Kukežu i prvi nastup u Italiji, u gradu Imoli na turniru amatera Milana i Imolija, i to u ožujku 1929. godine.
Najatraktivnija točka programa bio je susret između našeg prvaka Kukeža i crnca Jimmyja Erika, prvaka francuske mornarice. Iako je bio premoćan, sudac je Krunoslava Tomića - Kukeža diskvalificirao zbog jednog nedopuštenog udarca.
Ljeti 1929. godine Šakačka sekcija „Hajduk“najavila je nekoliko međunarodnih i domaćih susreta na Hajdukovom igralištu, s nastupom svojih članova Zvonka Peterlina u pero - lakoj kategoriji, Ilije Jurišića u velter, Ante Smoje i Ive Fabrisa u polu - teškoj i Tomić - Kukeža u teškoj kategoriji. Tako se u kolovozu sastao Tomić - Kukež s talijanskim boksačem M. Campiom.
U devetoj rundi Tomić je udario Campia u slabine što je suca Maria Calebottu dovelo u nezgodan položaj budući da je Campia očekivao diskvalifikaciju Tomića, a Tomić pobjedu. U takvoj situaciji sudac je napustio borilište. U programu su nastupila dva domaća para Zvonko Peterlin - Bruno Kasum te Ante Smoje - Ivo Fabris.
Članovi Šakačke sekcije „Hajduk“, svi prvaci Splita, učenici Jurja Modrića, odlično pripremljeni, pobijedili su krajem kolovoza 1929. godine najbolje boksače britanske ratne mornarice koji su svojim brodovima bili u posjeti Splitu.
Susreti 1930. godine
Za dvojicu najboljih šakača u Splitu, 1930. godine, smatrani su članovi Šakačke sekcije „Hajduk“ Krunoslav Tomić - Kukež i Ivo Fabris. Njihov susret dana 27. srpnja 1930. godine privukao je na Hajdukovo igralište veliki broj ljubitelja boksa. Borba se poslije 6 napetih rundi završila neodlučno. Slijedila su zatim još dva nastupa Tomića i to izvan Splita. Krajem prosinca pobijedio je na poene u Osijeku poznatog boksača Giula Bolwaryja.
Prva večernja šakačka priredba na hajdukovom igralištu
Vrijedno vodstvo Šakačke sekcije „Hajduk“ pobrinulo se, ulažući truda i sredstava, da splitskoj publici pruži užitak kako bi za vrijeme toplih ljetnih noći pratila na igralištu „Hajduka“ razne susrete u boksu. Postavila je električno osvjetljenje i dana 30. kolovoza 1931. godine priredila prvo noćno nadmetanje u boksu.
Za ovu boksačku priredbu vladao je neobično veliki interes. Preko 2000 gledatelja došlo je gledati veliku borbu domaćih boksača i gostiju iz Dubrovnika, Zagreba, Varaždina, Niša i Trogira. U lakoj kategoriji nastupili su: Ivo Pisac i Maro Kamović. Kamović je predao u drugoj rundi. U velter kategoriji: M. Kobazin – Frano Čić. Kobazin odustao prije početka treće runde.
U srednjoj kategoriji: Stevan Jakšić - Kruno Mekić. Pobijedio je Jakšić tehničkim nokautom. U teškoj kategoriji Krunoslav Tomić - Kukež s 84 kg, pobijedio je Zorana Vukovića iz Niša koji je imao 94 kg. Ovu je pobjedu publika primila oduševljeno i iznjela Tomića na rukama s ringa. U žiriju su bili Kaja Reić, kap. Šime Lisičić i Božidar Jankov.
Jedna od posljednih priredbi Šakačke sekcije „Hajduk“ održana je dana 13. prosinca 1931. god. u dvorani kina „Karaman“ u Splitu. U toj posljednjoj priredbi postignuti su ovi rezultati: Velter kategorija: I. Čižmešija – Miro Cepernić. Pobijedio je Miro Cepernić na bodove. Srednja kategorija: A. Švajkofer - Zvonko Peterlin. Susret je završio neodlučno.
Laka kategorija: Jakov Pivić – Ivo Pisac. Susret je završio neodlučno. Srednja kategorija: Kruno Mekić - Stevan Jakšić. Meć je završila neodlučeno. Teška kategorija: Heinrich Stein - Krunoslav Tomić - Kukeža. Susret je završio pobjedom Krunoslava Tomića - Kukeža koji je svog protivnika oborio nokautom u petoj rundi. Pobjeda Krunoslava Tomića - Kukeža bila je lijepa i efektna i zato burnim pljeskom nagrađena od prisutnih gledatelja.
Krunoslav Tomić - Kukež
Na prestanak rada Šakačke sekcije „Hajduk“ utjecao je i odlazak Jurja Modrića koje je povremeno dolazio u Split. On je, kao pravi profesionalac, održavao mečeve u raznim gradovima Jugoslavije, ali i inozemstvu. Izdvajamo meč koji je održan u Zagrebu dana 17. lipnja 1933. godine između, prema navodima listova, Jurja Modrića i izvrsnog američkog boksača, bivšeg prvaka svijeta, Jimmyja Lyggetta.
Meč je održan u tada najvećoj dvorani u Zagrebu, Velikoj dvorani zagrebačkog Zbora, pred 4000 gledatelja. Nakon 10 rundi meč je završio neodlučno.
Vinko Jakaša u Splitu
Vinko Jakaša
Za vrijeme boravka u Sjevernoj Americi Vinko Jakaša je upoznao mnoge boksače, priredio veliki broj mečeva, nakon što je, stjecajem okolnosti, došao u dodir s bogatašem Walterom Boukeom, koji ga je iz zahvalnosti, što ga je jednog dana obranio od napadača, uputio glasovitom treneru Gimyju De Faresti.
Trenirajući s tim poznatim trenerom, Vinko Jakaša je stekao veliko boksačko iskustvo te mu je nuđeno američko državljanstvo, ali se vratio u svoj rodni Split bolesnoj majci. Nakon određenog vremena zadržavanja u Splitu, preselio se u Zagreb nastupajući na raznim boksačkim priredbama.
Američka športska iskaznica Vinka Jakaše
Susret Modrić - Jakaša
Prisutnost u Splitu Vinka Jakaše, Jurja Modrića i britanskih ratnih brodova „London“, H.M.S. „Devoshire“ i H.M.S „Suxess“, ponukalo je nekolicinu domaćih boksača i ljubitelja boksa da na igralištu „Hajduka“ upriliče u srijedu dana 3. kolovoza 1933. godine boksačku priredbu na kojoj se okupilo oko 2.500 gledatelja.
Priredba je održana navečer, pod rasvjetom, s početkom u 21 sat. Najprije su nastupili početnici Ante Poljičak i Dar Jull koji su se borili bez proglašenja pobjednika. U drugom susretu Paško Smoje - Jordan Reić, pobijedio je Smoje. U trećem paru Miloš Barač, Zagreb, - I.Čižmešija, Bjelovar, pobijedio je Barač.
Trogirski majstor Kruno Mekić pobijedio je Splićanina Stjepana Bulića, u drugoj rundi k.o. Zatim su nastupila dva britanska mornara Roy Graham i Jan Steed. Oni su izveli pravu egzibiciju u dvije runde po 3 min. Ova dva Britanca nastupila su umjesto Ive Fabrisa i njegovog suparnika zbog toga što Ivi Fabrisu njegov matični klub „Gusar“ nije dozvolio nastup.
Na kraju se stiglo do glavne borbe između Jurja Modrića, bivšeg prvaka Novog Zelanda i Australije i Vinka Jakaše.
Publika je urnebesno dočekala desetu rundu u kojoj je Vinko Jakaša dobro napadao, međutim na kraju je Juraj Modrić ipak odnio zasluženu pobjedu. Sve borbe sudili su Britanci Roy Graham, koji je odboksao egzibiciju, i Vek Shattock.
Vinko Jakaša, 1904. - 1985.
Šakačka aktivnost 1934. godine
Tijekom 1934. godine održane su u Splitu dvije priredbe. Jedna u restauraciji „Ivaniševića“ na Firulama dana 26. kolovoza 1934. godine, i druga na Hajdukovom igralištu dana 9. rujna 1934. godine. Na prvoj priredbi nastupali su parovi: Branko Barač – Paško Smoje, obojica iz Splita i Hans Stoltzer, Austrija – Bruno Kasum iz Splita.
U prvom susretu je Branko Barač pobijedio Paška Smoju na bodove, a Hans Stoltzer Bruna Kasuma nokautom u trećoj rundi. Druga, veća priredba, dovela je na ring tri para. Tonko Rosandić pobijedio je Bruna Kasuma, dok je Branko Barač na bodove pobijedio poznatog Krunu Mekića.
Glavni susret Juraj Modrić – Milivoj Falović završio je pobjedom Jurja Modrića. Samo dvije boksačke priredbe tijekom jedne godine i mali broj borbi nisu mogli zadovoljit izbirljive splitske ljubitelje boksa.
Šakačka aktivnost u Splitu 1937. - 1940. godine
Nakon stanke, od preko godinu dana, Splićani su dana 6. kolovoza 1937. godine mogli pratiti šakačke susrete svojih amatera. Na terasi kina „Tesla“ u Splitu pred 400 gledatelja nastupila su četiri para: Vinko Pivalica, Split – Mario Rebić, Trogir. Pobjeda Vinka Pivalice. Milutin Marković, Beograd – Stanko Zaratin, Split. Pobjeda Milutina Markovića. Ante Garić, Split – Jendo Doležal, Split. Ante Garić nešportski odustao.
Ante Toni Ilić, 1940. godina na plaži Ježinac.
Najinteresantnija borba odvijala se između Tonka Rosandića i Frane Buškarjola. Očekivala se laka pobjeda Tonka Rosandića kao iskusnog i oporbanog borca. No, Višanin je iznenadio oštrim i brzim udarcima koji su zbunili Tonka Rosandića. Frane Buškarjol je već u prvoj rundi srušio svog protivnika na pod, na veliko iznenađenje i oduševljenje navijačkog puka. Nakon što je sudac u ringu Kruno Mekić odbrojao do 10, Rosandić nije bio spreman za nastavak borbe. Bila je to uvjerljiva pobjeda Frane Buškarjola.
Kao arhitekt projektirao je 1966. godine Hotel Ruskamen u Omišu, te 1971. godine Hotel Lav u Podstrani. Bavio se i arheološkim istraživanjem povijesti našeg naroda.
Frane Buškarjol 1918. - 2007.
Splitski šakači na državnom prvenstvu
Šakačka sekcija „Majstori s mora“
U prosincu 1938. godine športsko društvo „Majstori s mora“ osnovalo je Boks sekciju. I doista, već u travnju 1939. godine članovi sekcije, boksači Frane Buškarjol, velter kategorija, i Kruno Mekić, poluteška ,nastupili su na državnom prvenstvu u boksu u Zagrebu. Frane Buškarjol je bio prisiljen predati borbu Ivanu Carini zbog bolesti, dok je Kruno Mekić uvjerljivo pobijedio zagrebačkog boksača Zlatka Majcena.
No, u finalu s boksačem Ivanom Hladnim, „Herkules“, Zagreb, prema odluci suca morao je prepustiti pobjedu protivniku, što je izazvalo proteste brojnih prisutnih Dalmatinaca. U to vrijeme stigla je u Split radosna vijest o uspjehu boksača Krunoslava Tomića - Kukeža, koji je uz titulu prvaka Alžira, postao i prvak sjeverne Afrike.
Godine 1940. dolazi do ponovnog oživljavanja boksa u Splitu. Pri Radničkom športskom klubu Split osnovana je boksačka sekcija pod vodstvom Ive Fabrisa, jednog od najpopularnijih i najboljih splitskih boksača. Sekcija je uspjela okupiti veliki broj članova, koje je vježbao Pino Bulić, bivši trener „Croatie", Zagreb.
Međutim nekoliko mjeseci nakon toga rad sekcije bio je potpuno prekinut okupacijom Splita od strane fašističke Italije.
Odmah nakon okupacije Splita od strane Talijana, dana 6. travnja 1941. god., rad športskih klubova je zamro. Za 29 mjeseci talijanske okupacije Splita, od ranije mnogih njegovih športskih grana, aktivnost je vegetirala u najskromnijem obliku.
U velikoj želji Talijana da se bilo kakva športska priredba održi u Splitu, organizirali su 2. kolovoza 1942. god. plivačku priredbu na bazenu u Zvončacu. Istovremeno splitski mladići organizirali su vaterpolsku utakmicu na kupalištu Bačvice.
Plivačka priredba na Zvončacu je "propala" jer su, skoro, u potpunosti izostali gledatelji, a i natjecatelji, dok je vaterpolsku priredbu na Bačvicama došlo "pogledati" preko 2000 gledatelja.
Razljućeni Talijani su s nekoliko brzih motornih čamaca "uletjeli" na Bačvice i rasturili vaterpolsku priredbu.
Organizatori vaterpolske priredbe su bili: dr. Zdravko Birimiša, Ljubo Prvan i Miro Šegvić, a sudionici - igrači, koji su nastupili kao "Bijeli" i "Plavi" su: Ante Bačić, Veljko Bakašun, Đuro Bjedov, Milivoj Bonačić, Marko Brajnovć, Duško Franceschi, Ivo Giovanelli, Davor Machiedo, Stanko Majić, Dane Matošić, Tomo Matošić, Miro Mihovilović, Zdenko Mihovilović, Vojko Pavičić, Boris Senjanović i Nenad Vukadin.
Nakon kapitulacije Italije i prestanka njene okupacije dana 8. rujna 1943. godine osamnaest dana su u Splitu bili partizani.
Poslije proboja Nijemaca u Split, dana 26. rujna 1943, 13 mjeseci uspostavljena je vlast Nezavisne Države Hrvatske.
Odmah po uspostavi vlasti Nezavisne Države Hrvatske u Splitu, već početkom listopada 1943. godine javlja se velika želja za obnovom splitskih športskih organizacija. Tako, čim se konstituirala civilna vlast Nezavisne Države Hrvatske u Splitu, Splićanin dr. Edo Bulat, ministar za oslobođene krajeve, već dana 8. listopada 1943. godine imenovao je povjerenike za obnovu i vođenje "Gusara" dr. Ivu Stalia i "Jadrana" Franu Aljinovića i dr. Josipa Čulića, a nekoliko dana kasnije i povjerenike za obnovu "Hajduka" inž. Fabijana Kaliternu i za "Labuda" inž. Žarka Deškovića.
Dana 3. lipnja 1944. godine na grad se sručila smrt. Bio je to sudnji dan Dioklecijanova grada. Pazar je te subote bio poput klaonice. Govorilo se: "Saveznici nas više neće dirati: toliko je Splićana otišlo u partizane..".Tog sunčanog jutra Splićani su zaboravili na ratna stradanja i prethodne bombardiranja, pa su nagrnuli u središte grada. Odjednom se začula huka zrakoplova. Začudo, sirene se još nisu bile oglasile! Prodavačice su veselo mahale bijelim plahtama, pokoja je dobacivala: "Naši! To su naši" Živila Amerika!" Počelo je bombardiranje. Crni dim što se podigao iznad gradskog središta pretvorio je dan u sumrak. Na Pjacu su počeli pristizati izbezumljeni ljudi. Poslije petnaestak minuta usljiedio je drugi nalet. U rano poslijepodne uslijedila su još dva naleta. Dok su spašavali zatrpane, poginula su i petorica splitskih mladića iz Narodne zaštite (Miljenko Bilan, Ivan Bressan, Ivan Maslov, Franjo Mrduljaš Babo i Veljko Radeljak). Ostalih 227 poginulih civila bili su pretežno žene i djeca, a najviše ih je stradalo na javnim površinama. Pukim slučajem ostala je pošteđena katedrala i zvonik sv. Duje. Tri bombe povezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile dvije susjedne zgrade na Peristilu. Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica i kuća ostala pošteđena. Splićani će pamtiti da je tog dana 3. lipnja 1944. godine grad doživio najveća razaranja u svojoj dvomilenijskoj povijesti.
Tko je naredio bombardiranje Splita? Zločinac i hoštapler Josip Broz (Tito) i njegovi komesari.
Velika želja vodstva Nezavisne Države Hrvatske bila je obnova "Hajduka". U jesen 1944. godine poduzima se u Zagrebu više akcija radi prikupljanja "financijske i materijalne pomoći "Hajduku". U to su vrijeme u Zagrebu održana dva turnira od kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi "Hajduka". Na prvom turniru, po sustavu "svatko sa svakim", igrali su "Građanski", "Concordia", "HAŠK" I "Ličani", a na drugom turniru "Željezničar", "Zagorac", "Ferraria" i "Victoria". Predsjednik "Građanskog" Prebender poklanja komplet dresova, a predsjednik Hrvatskog Nogometnog Saveza Petek inicijalnih 20 000 kuna, a najprivrženiji navijači "Hajduka" u Zagrebu su skupljali "koletu" - doprinos u kunama.
Jedinice XXVI. dalmatinske divizije, su iz Visa preko otoka i kopna dana 26. listopada 1944. godine. u kišno jutro, preko Solinske ceste i Tartaglijine ulice ušle u Split.
Bio je to Split koji je prvi digao ustanak protiv Talijana, da bi poslije osjetio smrt svoje slobode, kada su teškim korakom partizani ulazili u njegove kale i kontrade.
Titov brod plovi na sva jedra. To je spirala i put totalitarnom režimu. Rat, sukob, samoubojstva, revolveri, procesi, nove žrtve, ubojstva, nestajanje ljudi, ponori, jame i rudarska okna gdje su živi ljudi zazidani. Vezali su ljude žicom, žrtve bi vukle jedan drugoga i tako su upadali u mračne jame. Teror raste, progoni i ubojstva svećenika, industrijalaca, trgovaca, intelektualaca. Likvidacije razoružanih hrvatskih ljudi bile su planski osmišljene i temeljite.
Kada komunisti preuzmu vlast ne djele je više ni s kim. Do preuzimanja vlasti komunisti surađuju sa svima, ali netom preuzmu vlast, izbace iz vodstva sve one koji su ih podupirali dograbiti se vlasti.
Split puka, radnika, težaka, zanatlija, meštara, politike, smijeha i humora; Split malicije, dišpeta i debota, funcustva, mularije, mižerije ali slatke i mandrilstva, ali i zloće, koju su Splićani znali opraštati drugima, jer su je osjećali u sebi!
Split, koga više biti neće, jer se i on pretvara u otužno i jedinstveno društvo komunističkog besmisla za materijalističko oblikovanje gradova i ljudi.
Tako je Split poslije Prvog svjetskog rata prošao kroz orjunaškog, i poslije Drugog svjetskog rata kroz komunističkog barbarina.
Boksačku aktivnost u Splitu, u opisanom razdoblju, obilježila su tri velika boksačka imena: Vinko Jakaša, Juraj Modrić i Krunoslav Tomić - Kukež. Bili su veliki, kako na domaćem tako i na međunarodnom ringu.
Šakačka aktivnost u Splitu je rasla ili opadala ovisno o njihovoj prisutnosti u Splitu. Ovima treba dodati i Marija Calebottu, Milivoja Falovića i Ivu Fabrisa te kasnije Franu Buškarjola, kao i nekolicinu vrijednih šakača, odnosno šakačkih djelatnika.
Šakački klub "Hajduk"
Boksački klub "Split" između 1952. - 1955. godine ispred zgrade u dvoru s južne strane kraj Radničkog športskog društva Split
S lijeva na desno: Puljić, Vitić, Robert Kučić, Stanišić, Pajić, Davor Memišević, Šegvić, Ćiro Plejić, Glišo Damjanović, Radić, te trener Toni Ilić
Boksački klub "Split" 1954. godine u kinu na pozornici gdje je bio postavljen boksački ring
S lijeva na desno: Ćiro Plejić, ... , Dragoslav Jakovljević Babea, ljevoruki nokauter, ..., Stanišić, Vitić, Pajić i trener Toni Ilić
Toni Ilić, ... , Ante Gaće, Mate Radić, ..., Tonko Mardešić
Zahvaljujemo gospodinu profesoru Robertu Kučiću, velikom zaljubljeniku i poznavatelju povijesti športa našeg grada, što nam je uvelike pomogao da povijest boksa našeg grada bude što iscrpnije i detaljnije napisana!
