Grad Split
Biser pod Marjanom
Iako se nastanak grada Splita povezuje s gradnjom Dioklecijanove palače, 295. - 305.godine, tj. u 4. stoljeću arheološki nalazi iskopani poslije 2000. godine, sakralni objekti, amfiteatar, luka na sjevernoj strani Marjana, dokazuju da je ovo područje bilo naseljeno u starorimskom dobu, davno prije Dioklecijana. Moguće je da je tu bila i jedna od grčkih kolonija, a zbog povoljnog zemljopisnog položaja vjerojatno i ilirsko naselje.
Split 13. stoljeća bio je grad po mjeri tadašnjeg vremena što ga je iz današnjeg rakursa teško zamisliti. Dioklecijanova palača davala mu je poseban šarm prožet duhom starine koji je bio zaogrnut ljepotom i glamurom svjetskih prijestolnica tog doba.
Ne samo da je svojim zidovima i kulama, koji su praktički bile neoštećene i gotovo iste kao u kasno antičko doba, palača garantirala sigurnost svojim stanovnicima kao neosvojiv ratni stroj, nego je, iz istog razloga, bila riznica umjetnina, rukopisa i knjiga koje su čuvale tradiciju i povijest komune koja nikad nije bila osvojena ili opljačkana.
Početkom Domovinsko - osloboditeljskog rata su srbijansko - crnogorski barbari dana 15. studenog 1991. godine napali Split iz zraka, i s mora s razarača ''Split'' koji je svjetsku slavu stekao kao prvi brod u povijesti ratovanja koji je rušio grad čije ime nosi.
Na istom razaraču bile su i familije tih barbara koje su desetljećima živjele u našem gradu mirno i bezbrižno.
Tijekom bombardiranja gradske luke poginuli su Darko Jurišin, Nikola Perleta, dva mornara, Jure Kalpić i Dinko Maras, na brodu "Vladimir Nazor", te dvadeset i jedan građanin, među kojima su bila i djeca, je teško ozljeđeno. Teško je oštećena Dioklecijanova palača - spomenik svjetske baštine, Arheološki muzej našeg naroda, zgrada općine, sportski kompleks "Gripe", Tehnička škola, Higijenski zavod...
Dana 18. prosinca 1991. godine smrtno je stradao 17-godišnji Igor Marušić poginuvši tijekom pucnjave iz ratne luke "Lora", te su teškim naoružanjem gađali sportski centar "Poljud" i jedan od simbola našeg grada, Hrvatski nogometni klub "Hajduk".
Split je već jednom bio napadnut dana 24. rujna 1991. godine kada su torpedni čamci takozvane Jugoslavenske ratne mornarice ispaljivali granate na Park šumu "Marjan".
Prva žrtva u redovima Hrvatske Ratne Mornarice istoga dana bio je 21-godišnji Josip Vranić. Smrtno je stradao je od rafala topova s ratnih brodova koji su zasuli južne padine Marjana u poslijepodnevnim satima. Josip je srcem, dobrotom i plemenitošću krenuo u obranu Hrvatske sanjajući je slobodnu. Nažalost, nije je dočekao.
Dana 4. siječnja 1992. godine i posljednji agresorski vojnik propale države protjeran je iz grada Splita od hrvatskih branitelja i puka grada.
Tradicija hrvatskih vojnika i časnika doista je veličanstvena. Od kralja Tomislava Trpimirovića, do predsjednika Franje Tuđmana!
Od pobjedničkih Tomislavovih ratnika, do pobjedničkih Tuđmanovih bojovnika.
Hrvatski je narod, ne samo prvi od svih slavenskih naroda krunio svoga kralja Tomislava, nego je i stvorio gotovo u isto vrijeme, kada i Englezi, osnovice demokratskog parlamentarizma.
U Splitu je sjedište imala legendarna 4. gardijska brigada Hrvatske vojske "Pauci". Brigada na koju smo svi ponosni, iznikla je iz naroda. U njoj su bili naši momci, muževi, sinovi, braća, očevi, prijatelji... Oni su stvarali, branili i oslobodili našu domovinu. Zbog svojih pobjeda, ušla je u legendu.
Ratni put mladića sa crvenim beretkama, put je viteštva i časti hrvatskog vojnika tijekom cijelog Domovinsko - osloboditeljskog rata. Govoreći o Četvrtoj znači govoriti o nevjerojatnoj snazi i upornosti jednog naroda.
Zbog svojih djela postala je uzor. Brigada koja nije izgubila niti jednu jedinu bitku, niti joj je ikada išta bilo darovano. No postrojba je zato, narodu svom hrvatskom, darovala slobodu.
Postrojba koju je krasila iskrenost, hrabro srce, žrtvovanje za druge, ali i prkos i tuga zbog gubitka suboraca koji su iskoračili iz stroja da bi u njemu, u sjećanjima, živjeli zauvijek.
U Domovinsko - osloboditeljskom ratu poginulo je 195 pripadnika 4. gardijske brigade, 4 ih se vodi nestalim, a gotovo 1600 je ranjeno.
Sloboda je za Hrvate bila devet stotina godina dug i mučan san, a danas je predivna i dosanjana zbilja.
Hrvati su nastojali u svemu pronalaziti pravu mjeru. Živjeli smo tako da nismo činili drugima ono što sami ne bismo željeli da nam drugi čine. Računajući da se dobro dobrim vraća.
Naši susjedi nisu tako mislili.
Obmanjivali su nas smiješkom na lažnom licu.
Hrvati su tom bizantskom smiješku uzvraćali svojim dobrodušnim i iskrenim, svojim ćudorednim smiješkom.
Vjerovali smo, i vjerujemo, da je moral jedan. Upravo nam je to vjerovanje donosilo mnoga povijesna nesuglasja.
Kod većine Srbijanaca za njih je državno pitanje prvo, a narodno tek kao sredstvo za prvo. Da Srbijanac nema ni osjećaja ni iskustva za podjelom vlasti, najkonkretnije pokazuje politika dviju Jugoslavija. Srbijanci nisu ono što smo o njima mislili, i da u svojoj politici mogu biti strašniji i nemilosrdniji i od samih stranaca, pod kojima su Hrvati morali živjeti, sve je to više nego uobičajeno razočarenje života čitavih generacija.
U svojoj dugoj povijesti hrvatski narod prošao je slavna ali i vrlo tragična događanja. Hrvati su bezbroj puta dokazivali, dokazali i danas dokazuju nesebičnu privrženost svome rodu i svome domu. Hrvatski narod je jedan od najhrabrijih naroda u svijetu uopće.
Splićani imaju iskrenu, neograničenu ljubav prema Splitu. Nema za Splićane na svijetu ljepše obale od splitske, veličanstvenijeg parka od Marjana, življe plaže od Bačvica, slađih pjesama od Tijardovićevih.
Split je grad šale, pjesme, zadirkivanja i ćakule, ali i vrlo uočljivih znakova odlučne pobožnosti.
Splićanin nigdje ne može živjeti osim u svojem Splitu.
Taj prelijepi, drevni i slavni grad pod Marjanom, kojeg ljubomorno čuvaju i vole njegovi Splićani, grad je osmijeha i otvorena srca za sve dobronamjernike iz cijeloga svijeta.
Splitske palme
Rekli su vam često, da ste ko lepeza,
što se koči gordo, kao patos Talme,
vi ste bile simbol raskošnosti Kreza,
vašim znakom sjaše istočnjačke čalme,
al za mene vi ste samo draga veza
mora, kojim pluta čar bonazze calme
i tog divnog grada, koji dade sve za
ove snažne, vitke, opjevane palme.
Palme na obzorju, paome na rivi,
paome konture otočja daljine,
oblaci paoma, kojim nebo živi,
palme kao glazba, blagi zvuk miline,
šaptom vaših grana, čarom vašeg hlada,
živjet ću spomenom, palme, ovog grada.
Marko Fotez
"Zdravo Dujme mučeniče, Splita grada zaštitniče"
Slaveći Sudamju, stanovnici prastarog grada Splita od pamtivijeka časte svog sveca zaštitnika sv. Dujma. To je drevna svetkovina, dan ogledavanja gradske duhovne snage, dan obožavanja mjesnog zajedništva, dan očitovanja vlastite posebnosti. Sudamja je uvijek bila skupni dan Splićana i cijelog Splita.
Dujam je bio salonitanski biskup, prvi još od 294. godine. Zatvoren je u doba Dioklecijanova progona, ispitivan, mučen, bičevan, osuđen i smaknut.
Sveti Dujam, splitski Duje jest zaštitnik Splita. On je naslovnik crkve, svetac čije ime nosi naša katedrala. On je i čuvar grada, zaštitnik ili patron, kojeg štuje čitava komuna, općina, gradska zajednica.
Blagdan svetog Dujma, splitskog zaštitnika slavi se 7. svibnja.
Od hrvatskog imena Dujam nastalo je ime od milja Duje. Duje je u Split pučko ime.
Split se svojim zaštitnikom uvijek ponosio i s njime se poistovjećivao kao s čovjekom koji je za svoje uvjerenje dao svoj život i time je pokazao koliko treba žrtvovati za obranu ljudskih, građanskih i vjerskih prava svakog čovjeka.
U najstarijem Splitskom statutu iz 1312. godine u nekoliko glava govori se o štovanju gradskog patrona sv. Dujma.
Za vrime Sudamje Marko Uvodić govori: "Split oni dan je za nas po movimentu pari misto do sto ijad duš, a na svetoga Duju pari da jema šest milijuni."
"Svake godine ne uvik na isti dan, al uvik na 7. miseca svibnja u Splitu je fijera, proslava gradskog zaštitnika sv. Duje. Splitska fijera oliti sajam ni sajam ni dernek, ven najprostije: sveti Duje ili još jojboje: Sudamja.
Ovi dan u Splitu, za nas Splićane, je nikako i arija i sunce, i nebo i jugo, i sve kadrugovačije, sve nikako kao lipje. Učini debota uvik lipo vrime.
Svak obuče novi veštit i stavi strijač, a ženskadija počne iznesat lunbreline.
Fureštarije, fureštega svita ma ča je triba govorit koliko ti Gospe oće.
U žežin sv. Duje u večer, na rivu udara mužika, vatre su uz more i letrične žarulje o svi koluri priko cile rive tega dana goridu.
Na Sudamju se svit rano jema dignut, jer se ne može spavat od velikog burdila u cilome Splitu.
Niko ovako niko onako, svud je konfžjuni graja. Ko je pravi Splićanin pa bija nervožast ka neznan ča, ne udi mu ništa, ven se šeta cili dan i gjiraje po gradu s rive na pjacu i pazar, sve po prašini, a uvik dobre voje."
"Muči ti Fabjanko mali, kupi ču ti na sv. Duju svirak!" To moš čut i devet miseci prin sv. Duje.
(Dio članka velikog Marka Uvodića za Sudamju 1940. godine.)
Diklecijanova palača
Palača je dobila ime po svom tvorcu, rimskom caru Dioklecijanu. Veliki rimski car, Caius Aurelius Valerianus Diocletianus, 243. - 316., bio je rodom iz Salone, Solina. Od vojnika do vojskovođe i konačno do cara najvećega carstva na svijetu dovela ga je isključivo njegova vlastita sposobnost.
Osim što je učvrstio vanjske granice Rimskog Carstva, odigrao je i presudnu ulogu u produživanju vijeka carstvu, provevši unutrašnje ekonomske reforme i posljednji je progonitelj kršćana.
Dioklecijan je posve sigurno bio jedan od najvažnijih i najkontroverznijih Rimskih careva. Za života je slavljen kao veliki osloboditelj i reformator, kao otac carstva. Umro je pod nerazjašnjenih okolnostima, a Rimsko carstvo ulazi u seriju ratova. 200 godina nakon cara Dioklecijana Rimsko carstvo se raspada.
Nastanak grada Splita povezuje se s gradnjom Dioklecijanove palače oko 295. - 305. godine. Dioklecijanova palača jedna je od najznačajnijih antičkih građevina, najveća i najbolje sačuvana kasnoantička palača na svijetu.
Katedrala u palači je najstarija katedrala na svijetu.
Dioklecijanova palača je 1979. godine uvrštena u UNESCO-v popis svjetske baštine. Građena je od kamena s Brača, a ukrasni detalji kao sfinge, mramor i klesane dekoracije su donešeni iz Egipta, Italije i Grčke. Mnoge su palače u Londonu građene po Dioklecijanovoj palači.
Zgrade različitih povijesnih razdoblja i stilova su dobro sačuvane, kao i Dioklecijanova palača koja je očuvala svoju jezgru do danas. Kod transformacije palače u grad, carski mauzolej je s vremenom pretvoren u katedralu. Dioklecijanova palača je jedini kulturni spomenik u svijetu u kojem ljudi još borave. Dobro očuvani Peristil, Dioklecijanov mauzolej, Jupiterov hram, ranokršćanske crkvice, romaničke kuće, djela kipara Jurja Dalmatinca i mnogi drugi spomenici svjedoče o bogatoj povijesti.
Splitska katedrala
Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala Svetog Dujma. Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća.
U katedrali su se odigrali značajni povijesni događaji. U njoj su bili kralj Tomislav i Mihajlo Višević, na Prvom splitskom saboru godine 925. kada je Grgur Ninski branio prava "hrvatskog biskupa". Ondje su se održali sabori godine 928. i 1060.
Petar Krešimir i kralj Zvonimir održavali su dobre odnose sa splitskom crkvom. Ovdje se sklonio Bela IV, bježeći pred Tatarima. Katedrala je vidjela i križare, pružala okrilje u pobuni protiv mletačke vlasti 1957. godine.
Katedrala je mnogim hrvatskim velikanima, vitezovima, nadbiskupima i glazbenicima pružila vječni pokoj.
Uz katedralu svetog Duje vezana je glazbena povijest Splita.
Splitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio Hrvatski umjetnik Andrija Buvina, djelo dovršio i postavio dana 23. travnja 1214. godine. Izrada drvenih vratnica u orahovini bila je golemi umjetnički pothvat splitske romaničke sredine, djelo na kojemu je prikazan Kristov život od Navještenja do Uzašašća u 28 prizora, a na svakoj vratnici po 14 plitkih reljefa uokvirenih stazama s geometrijskim ornamentima. Vrata predstavljaju jedinstven biser romaničke umjetnosti.
Vrata su naša povijest i naša budućnost, vrata svih vrata u kojima se susreću ljudska i nebeska stvarnost, estetika i etika, otvorena kako za nas Splićane, tako i za sve naše goste i čitav svijet. Također su među rijetkima koja su ostala na svome mjestu kroz toliko stoljeća, najbolje sačuvana i najveća u Europi.
Ali više od svega te raskošne vratnice slika su prosperiteta srednjovjekovnog Splita, slobodne komune na jadranskoj obali, iz vremena kada se Split proširio izvan zidova prenapučene Dioklecijanove palače i postao značajna stanica na putu prema Svetoj zemlji.
Povrh grada diže se zvonik zanosan kao pjesma i ostaje simbol kolektivne energije prošlosti i kontinuiteta narodne vitalnosti.
Zvonik katedrale Svetog Dujma je jedan od najvećih crkvenih zvonika na jadranskoj obali. Gradnja zvonika započela je sredinom 13. stoljeća i trajala je do sredine 16. stoljeća. Zvonik je osebujno graditeljsko djelo, specifično po svojoj vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužavanju prema vrhu i uklopljenosti u antičko graditeljsko okruženje.
Zvonik je simbol grada Splita.
U katedralnoj riznici, smještenoj iznad sakristije, čuva se Evanđelistar Svetog Dujma iz druge polovice 6. stoljeća, najstariji rukopis pisan na pergameni sačuvan na tlu naše domovine. Među vrijednostima riznice nalaze se dragocjeni arhivski dokumenti, srednjovjekovni kodeksi, Historia Salonitana, brojni relikvijari, srebrna pala s oltara Svetog Dujma iz prve polovice 14. stoljeća, misno ruho i posuđe te čudotvorna ikona Gospe od zvonika prenesena iz crkvice iznad Željeznih vrata.
Niz naših gradova, sa svojom arhitekturom, skulpturom i svekolikim načinom života, najbolje su svjedočanstvo našeg vjekovnog prisustva na obalama ovoga mora, na kom smo mi Hrvati, Croate - jedini od Slavena uspijevali surađivati na izgradnji Europe i njenog okcidentalnog duha.
Hrvati su kroz vjekove njegovali sebi svojstvene narodne tradicije.
Park šuma "Marjan"
Na raznobojnoj kolajni splitske osobnosti ističe se dragulj izuzetne čistoće, Marjan, ta čudesna splitska Arkadija, sveto i opjevano brdo koje Splićani osobito štuju i vole.
Marjan je najljepši i najpitomiji ures grada Splita. Takav je, uostalom, bio odvajkada. Nalazeći se pored grada izuzetnih povijesnih posebnosti, pored ljudi posebnih osobnosti, ni Marjan niije moga ostati samo lijepi trajni ures. Marjan je bio i ostao više od toga!
Njegova je pojava neponovljiva pod plavim i zvjezdanim nebom. Marjan je oduvijek cvjetao i zamirao sa svojim gradom i njegovim životom. Više od boja, oblika i linija, Marjan je naš trajni magični izazov. Izazov, koji se ne traži, jer s neizrecivom snagom neprestano nudi i nameće. Njemu dugujemo zahvalnost za sve naše lijepe doživljaje.
U njegovim kostima upisani su odjeci splitske povijesti, Marjan je kao njemi svjedok njegovih drama, postao jedan od najživotnijih simbola grada Splita.
U veličanstvenom ambijentu čovjek iskazuje urođenu težnju za vraćanjem. U krv i zlato svoje povijesti, u baštinu, koja osvaja i određuje našu budućnost. Marjan i njegovi vidici čudesni su putovi za sve naše povratke. Marjan je zanosna oaza mira i samoće - nadahnuće samotnika, koji u potrazi za istinom odabiru vlastite puteve i prilaze.
Crkvica sv.Jere, mirno i osamljeno govori nam još i danas o ljepoti očišćene duše i o ljepoti ljudske ruke.
Marjan je zauvijek zadržao svoj sakralni znak. Posvećena mjesta pobožnosti nicala su u dugom tijeku na njegovim obroncima i po njegovim vrhovima, tako da Marjan nikada nije bio prostor duhovne praznine.
Nigdje sumrak nije toliko lijep, kao sumrak podno sv. Jere na južnim padinama Marjana.
Marjan je melem za mnoge naše rane, nadoknada za mnoge naše nemoći i gubitke. Marjan nam je darovan da dalje, i uvijek, rađa i produžava trenutke svih naših zadovoljstava i sreće. On znači trajanje, trajanje u ljepoti.
Dana 4. rujna 1939. godine prvi put se hrvatska zastava zavijorila na Marjanu, i to u počast primopredaje dužnosti u splitskoj općini. Po nalogu hrvatskog bana, općinsku vlast preuzeo je najstariji pravnik splitske općine, Bogumil Doležal, a dotični je zatim naredio da se na vrhu Marjana izvjesi hrvatski barjak, onakav kakav je zalepršao i na zgradi Etnografskog muzeja na Narodnom trgu.
Split je uoči 2. svjetskog rata postao duboko hrvatski.
Vojko Krstulović (Split, 22.prosinca 1918.- Split, 22.lipnja 1944.)
Među najmlađim hrvatskim domoljubima i zagovornicima splitskog hrvatsva bio je naočiti i omiljeni Vojko Krstulović, zvani Švora, predsjednik omladinske organizacije splitskog HSS-a koji je vjerovao u nauk braće Radić koja svojom čovječnošću svakako odgovara najintimnijim osjećajima hrvatskog naroda.
Na velikoj, povijesnoj hrvatskoj proslavi u Splitu, dana 8. prosinca 1940. god. Švora je između ostaloga rekao: "Čekali smo slobodu 20 godina.", a zbog tih je riječi bio ubijen, pa je tako i on bio tužna žrtva krvavih godina pred kraj i nakon Drugog svjestkog rata kada su mnogi čestiti splitski Hrvati pali kao žrtve osvete komunističke Jugoslavije.
Ubijen od Tita Kirigina u lipnju 1944. godine, a pri tome se nitko nije usudio svih tih desetljeća upitati Tita Kirigina zašto je to učinio. Kirigin je proveo cijeli svoj vijek kao ugledni građanin, pače i stup društva, ujedno i predsjednik nogometnog kluba "Hajduk", a zapravo je bio komunistički ubojica, ono što se danas zove terorist.
I uvijek su krive te žrtve, a ne njihovi ubojice. Za njih nije bilo nikakva suda.
Nakon Drugog svjetskog rata godine 1947. skinuta je s vrha Marjana jugoslavenska zastava od strane domoljuba Frane Tente, te je postavljen 18-metarski hrvatski barjak. Zbog tog čina jugokomunističke vlasti osudile su ga na tri godine zatvora, te je nakon suđenja sproveden u Šibenik pa u Lepoglavu. Mladi Frane zatvoren je u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakala, a pod su polijevali vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini, 8.studenog 1948. godine. Franino tijelo nikad nisu vratili pa mu se ni do dan danas ne zna za grob.
Marjan je danas najpitomija atrakcija grada Splita, nepresušan izvor okrepe. Na njemu će se napajati i buduće generacije.
Stihovi o Marjanu, himna su našem splitskom simbolu:
Kad bih znao, kad bi kazat mogo
Što mi mirno more oko tebe
Pram mjesecu il' uzdiše sjetno,
il' šapuće tihijem talašcem,
A njekad se goropadno žesti
Oko tebe, Marjane, bjesni,
I talase pljuskom o te lomi;
Kad bi znao, kad bi kazat mogo
Što ti veli jugovina mutna
lomeći grane maslinam i smokvam,
što l' ti kaže suha studna bura
Po goleti, po tjemenu čelom,
Sušeći ti kadulju blijedu.
Vrh Marjana uz tu strmen kršnu.
Otkud sav Spljet pogledati možeš.
A more se s' obe strane burka
I kresi se pram zvjezdicama sjajnim.
Utonute po Spljetu svijeće,
Svak je lego da boravi sanak.
Spljetu grade, bijeli labude,
Spljetu grade, zenico primorska,
Spljetu grade, cvijetu gradova!
Ogledaš se, zenico svjetla,
I cvateš mi, karanfil primorski,
Sad mi cvateš, tvoje je vrijeme!
Tko te spljeo, divno li te spljeo!
"Oj Marjane samotna planino
Pored Spljeta pored živa grada
Sva priroda od zemlje do neba
bajna čarna vilinska i rajska
I ponosna sa krasote svoje
U toj divnoj Spljetskoj okolici!"
Luka Botić
Botić je pjevao svojoj Hrvatskoj domovini:
"Sjaj mi sunce domovini slatkoj,
Oj preslatkoj, miloj domovini,
Da s' nagledam njena divnog čara!
Al' ti ne sjaš, sunce, da je krasiš,
Kroz krasotu njenu da me tješiš,
Što robuje tuđinu grešnica,
Što nepravdu tuđu svojom prozva!
Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev,
Da pokažeš čovjeku propalom,
Njemu jednom razumnom da kažeš
Od toliko Božijeh stvorova,
Da života nejma bez slobode,
Da kreposti nejma bez slobode,
Da ljeposti bez slobode nejma.
I ti, sunce, sjaješ neumorno,
Kroz toliko stoljeća već sjaješ
Bez promjene od zore do mraka,
Bez promjene iz dana u drugi,
Da jedinu slobodu proglasiš,
Pa tko te je, sunce, dosad čuo,
Kad li će te čitav svijet čuti?
Al' jedine oj blage utjehe,
Što si, sunce, toliko ustrajno!
Što ja ne ću, da ugledat možeš,
Da mi dom moj slobodu doživi!
Od mene će otpuh praška biti,
Al' u grobu rastvoreni prašak
Za slobodu razigrat se hoće..."
Luka Botić
Narodna pjesma o Merjanu:
"Marjane, Marjane,
U Marjan su doci!
Došli su van pivat - Varošani monci"
Crkvica Gospe od Betlema
Crkvica Gospe od Betlema iz 2. polovice 15. stoljeća u kojoj se ističe oltar s reljefnim prikazom Kristova rođenja, sa strane su sveti Jere i sveti Ante pustinjak, a u timpanu je prikazano raspeće Kristovo.
Crkvu je obnovilo 1927. godine društvo Marjan i kamene stube izgrađene 1928. godine pri obnovi crkve što nam govori ploča uzidana u crkvi. Nalazi se na južnim padinama Marjana u predivnom ambijentu.
Na Marjanu
Koji to je miris, što me sveg opaja
na tom brijegu ruža, čempresa i žuka,
ružmarina, smilja, čitava tog kraja,
što se spušta k moru kao snažna ruka,
koja svu ljepotu neba i zemlje spaja
na tom dragom mjestu bez boli i muka.
Svetište ljepote, predvorje od raja,
utočište mira i posljednja luka,
pustinjaci drevni gdje moljahu smjerno,
Nikoli gdje svetom diže se kapela,
brdo, kog priroda ko bajku je splela
i Botić ga ljubljaše silno, neizmjerno,
tebe žude ljubavnici budući i davni,
s tvog kruništa plačem Splite nezaboravni.
Marko Fotez
Marjane,
Uvijek sam se bojao tvoje raskoši
U snu mi je ruka vazda na tvom ramenu
Drago Ivanišević
Staro splitsko groblje na Sustipanu
Tu je od 11. stoljeća bila najmoćnija benediktinska opatija srednjovjekovnog hrvatskog kraljestva, samostan sv. Stjepana.
Samostan sv. Stjepana bio je najugledniji splitski samostan, a opatiju su u srednjem vijeku darivali hrvatski kraljevi Petar Krešimir IV, Dmitar Zvonimir i Stjepan II Trpimirović, dok je zadnji član hrvatske vladarske loze Trpimirovića tu našao i konačno utoćište.
Hrvatski knez Stjepan se u samostan sv. Stjepana povukao 1078. godine, koji je nakon smrti kralja Zvonimira stupio na hrvatsko prijestolje.
Današnja je crkvica podignuta 1814. godine na ruševinama starog samostana, s antičkim stupovima Dioklecijanove palače. Na sustipanskom su groblju bili pokopani mnogi istaknuti Splićani.
Splitsko sustipansko groblje bilo je svojim položajem na pošumljenim hridinama, okruženo raslinjem u kojem su prevladavali borovi, čempresi i nadgrobni spomenici - među kojima su djela kipara Ivana Rendića, Tome Rosandića, Ivana Meštrovića, Franje Carrare, i nadgrobnim natpisima, prema sudu domaćih i inozemnih posjetitelja jedna od najslikovitijih na Mediteranu.
Godine 1959. odlučeno je da se sravni jedno od najljepših mediteranskih groblja na Sustipanu, što je prema mišljenju mnogih stručnjaka i kroničara najveći kulturocid u novoj povijesti Splita.
Tom su odlukom komunističke vlasti nastavile ukljanjati povijesne tragove nekadašnjeg građanskog Splita.
Od osnutka groblja 1826. pa do Drugog svjetskog rata tamo je pokopano više od 50.000 Splićana, više nego je Split imao živih stanovnika četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Najgorim zločinom smatralo se oskvrnuće i uništenje groblja i ostataka pokojnika u njemu: jer groblja, počivališta mrtvih, oduvijek su, bez obzira na vjerska shvaćanja, smatrana posvećenima, a u kršćanskome svijetu i zvana "svetim mjestima". Sve je obavljeno bešćutno bez pijeteta. Nitko nema pravo na tuđe smrti.
Posljedica je to vandalizma komunističkih vlasti, moguće nezabilježenog u svjetskim razmjerima.
Skulpture su obarane konopcima, a nadzemni dijelovi rušeni su dinamitom. Vrijedni spomenici bacani su u more ili mljeveni u žalo, a posječeno je i 74 čempresa. U godinama koje su slijedile, "grobari" sustipanskog groblja dobili su nagrade grada Splita za životno djelo.
Taj čin splićani su doživjeli kao barbarski nasrtaj na svete uspomene nekadašnjeg težačko - građanskog Splita.
Naš veliki pisac Augustin Josip "Tin" Ujević rekao je da je to najljepše groblje na svijetu u nevjerojatnom ambijentu i miru.
Splićani se svake godine pod kamenim križem mole i donose svijeće.
Grgur Ninski
Grgur Ninski bio je kancelar hrvatskog kraljevskog dvora i jedan od najznačajnijih ninskih biskupa. U Ninu je stolovao od 900. do 929. godine, a za vrijeme svog stolovanja poznat je kao glavni zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice kao i glagoljaškoga bogoslužja.
Kada se 925. godine Tomislav proglašava kraljem, biskup Grgur Ninski imao je vodeću vrhovnu crkvenu vlast u Hrvatskoj. Na crkvenom saboru koji je održan 925. godine u Splitu bori se zajedno s kraljem Tomislavom za bogoslužje na hrvatskom, slavenskom, jeziku i za uporabu glagoljice kao pisma.
Monumentalna skulptura Grgura Ninskog koju je Ivan Meštrović poklonio hrvatskom narodu u čast 1000. godišnjice Hrvatskog kraljestva.
Gradonačelnik Splita dr. Ivo Tartaglia u svom govoru Grgura Ninskog prikazao je onako kako ga je narod oduvijek doživljavao, tj. ne samo kao povijesnu ličnost već "kao idejnog i nacionalnog heroja čiji su duhovni i kulturni podvizi postali simbolom borbe i otpora, samopouzdanja i pobjede čitavog našeg naroda na ovoj obali Jadranskog mora."
"On je izraz naše vjere i naše volje, naše savjesti i naše povijesti, da smo ovdje stajali pred trinaest stoljeća, da ovdje stojimo i da ćemo ovdje ostati dok bude našeg naroda i našeg jezika."
Spomenik je 1929. godine postavljen ispred splitske prvostolnice na peristilu Dioklecijanove palače, uklonjen je za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane talijanskih fašista i ponovno postavljen nakon rata ispred sjevernih gradskih vrata.
Marko Marulić
Marko Marulić, rođen je dana 18. kolovoza 1450. u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. nazivala i Pecenić, kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti.
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti.
Njegova nepokolebljivost, stroga etičnost, psalmodijski umeci, privlačili su duše željne duhovne okrepe u razdoblju crkvenih kriza i razmirica. Slijedom tih odlika, Marulić je u XVI. i XVII. stoljeću toliko objavljivan, prevođen i hvaljen da je postao prvi hrvatski pisac svjetskog odjeka.
Publiciran po Europi u desecima izdanja, prevođen na talijanski, njemački, francuski, portugalski, španjolski, češki, te je bio po popularnosti takmac Tomi Kempinskom. Zabilježili su ga sa uvažavanjem ponajglasovitiji drevni leksikoni.
Djela Marka Marulića su se čitala na britanskom kraljevskom dvoru Henrika VIII., pa i u dalekom Japanu.
Marulić se ubraja svojim djelima među "učitelje pravovjerne majke crkve", jer je "najžešći branič vjere, prvi filozof svojega vremena uzvišen i uman pjesnik, u znanju svetog pisma bez premca.
U Maruliću je hrvatska književna baština dobila prvo uporište za dostojanstvo i reputaciju u međunarodnom zajedništvu.
Ostavio je na hrvatskom jeziku u razmjerima vremena natprosječno bogat opus, raznovrstan i poetički elabroriran.
Svečanost otkrivanja spomenika uklopljena je u proslavu 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, te na 400. godišnjicu smrti pjesnika i filozofa.
Svečano otkrivanje spomenika bilo je dana 26. srpnja 1925. godine na Trgu braće Radić, povodom otvorenja željezničke pruge Zagreb-Split i održavanja velike Jadranske izložbe. Na postamentu je s prednje strane kipar Ivan Meštrović uklesao: Marko Marulić 1450. - 1524., a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio. Ploču su 1942. godine čekićima razmrskali talijanski fašisti.
Ivan Meštrović je pristao izvoditi i darovati kip na molbu gradonačelnika Ive Tartaglie i don. Frane Bulića, ravnatelja Arheološkog muzeja.
To je bio drugi spomenik koji je postavljen u Splitu. Prije Pvog sv. rata imao je Split samo jedan spomenik, spomenik pjesniku Luki Botiću (1830. - 1863.). Taj je spomenik po želji Općine Split izradio i poklonio veliki Ivan Meštrović, a otkriven je 1901. godine.
Zlatna generacija Hajduka
Zlatna generacija Hajduka iz 70-tih godina, s lijeva na desno: Vilson Džoni, Šime Luketin, Marin Kurtela, Vedran Rožić, Željko Mijač, Ivan Katalinić, Rizah Mešković, Mićun Jovanić, Luka Peruzović, Tomislav Ivić, Jurica Jerković, Ivan Buljan, Ivica Šurjak, Danko Rožić, Vojo Kačić, Vančo Balevski, Boriša Borislav Đorđević, Slaviša Žungul, Ivica Matković, Mario Boljat i Dražen Mužinić.
Ivo Tijardović
Ivo Tijardović, 1895. - 1976.
Veliki hrvatski skladatelj, kazališni organizator i direktor, diplomirani glumac i scenograf Ivo Tijardović, rođen dana 18. rujna 1895. godine u Splitu, u staroj kući naslonjenoj na istočni zid Diklecijanove palače. Preminuo dana 19. ožujka 1976. godine u Zagrebu.
Odrastao u antičkom ambijentu staroga Splita kod Srebrnih vrata gdje su zalazili hrvatski velikani, Meštrović, Rendić, Hatze, Dobronić i mnogi drugi. Čuju se orgulje iz obližnjeg sv. Duje gdje maestro Bonamici otkriva dar za glazbu kod maloga Ive.
Tijardović poslije položene mature odlazi studirati arhitekturu u Beč, ali ga je sve više privlačila glazba. Kada je otac Mate doznao da mu je sin odustao od studiranja arhitekture prestao mu je slati novac jer je smatrao da je glazba za cirkusante. Nakon povratka u domovinu upisao se u Dramsku školu u Zagrebu i to je bila izvrsna priprema za njegovo buduće skladateljsko djelovanje.
Umjetničku karijeru počeo je 1922. godine u splitskom kazalištu, radeći praktično sve što je trebalo kazalištu. Tijardoviću nije bilo strano gotovo nijedno glazbeno područje, pa tako u njegovu stvaralačkom opusu nalazimo komornu i filmsku glazbu, brojne solo pjesme i zborove, predigre i kantate, operete i opere.
Najveći broj djela posvetio je glazbenoj pozornici za koju je napisao opere Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo, Dioklecijan, glazbenu komediju Doživljaj u Šangaju, scensku glazbu za Marulićevu Juditu i Goldonijeve Ribarske svađe, mjuzikl Katarina Velika. Treba spomenuti i operete Pjero Ilo, Zapovijed maršala Marmonta, Jurek i Štefica.
Uz njegove najpoznatije operete, Mala Floramy i Splitski akvarel, vezuje se moderni splitski urbani identitet. One su u Splitu ono što je u New Yorku, West Side Story i Hello Dolly.
Dana 14. siječnja 1926. godine zbila se povijesna praizvedba "Male Floramye", a kritičar Ivo Lahman digao ju je u zvijezde.
Po želji velikog prijatelja Fabjana Kaliterne, oca splitskog športa, piše i producira za splitski puk predstavu “Kraljica lopte” na Hajdukovom igralištu, s brojnim solistima, zborom od 100 pjevača, velikim orkestrom i vatrometom.
Pišući za svoja glazbeno-scenska djela uglavnom sam i libreta, Tijardović je uspio postići toliko potrebno jedinstvo i sklad teksta i glazbe. Posebno obilježje daju njegovu opsežnom opusu motivi narodnog dalmatinskog folklora.
U Splitu mu vlast Banovine Hrvatske 1939. godine povjerava da kao prvi intendant utemelji ansambl HNK u Splitu. Za svečano otvaranje novoobnovljene zgrade Općinskog kazališta sklada “Juditu” na stihove Marka Marulića, oca hrvatske književnosti.
Nastojanjem Ive Tijardovića, 1940. godine osnovano je Hrvatsko narodno kazalište kao stalno profesionalno kazalište, a istovrmeno je uređena i modernizirana kazališna zgrada.
Naš proslavljeni skladatelj bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke.
Bio je prvi poslijeratni intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, direktor Zagrebačke filharmonije i dugogodišnji predsjednik Udruženja hrvatskih skladatelja. Njegova djela, osobito operete, koje su prešle granice domovine, i danas se često obnavljaju i doživljavaju scenske modernizacije.
Za vrijeme talijanske okupacije od 1941. do 1943. godine ostaje zapamćen Tijardovićevo domoljublje.
Bio je i naš prvi glazbeni producent, te je poslije rata dobio poziv za odlazak u Hollywood, ali je odbio. Bio je istaknuti domoljub, kompozitor, dirigent, novinar, poliglot i prevoditelj.
Bio je Splićanin i u Zagrebu i u Europi.
Maestrove pjesme poput “O kućo mala” i “Da nije ljubavi, ne bi svita bilo” svojevrsni su zaštitni znakovi dalmatinske povijesti, a mnoge druge popularne melodije postale su dio tradicije, i to ne samo u Splitu.
