Željko Mavrović
Željko Mavrović
Rođen dana 17. veljače 1969. godine u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađao je na Trešnjevci, a s deset godina bavio se raznim športovima, ponajviše nogometom. Kako se "izduživao" sve je više igrao košarku.
Netko od mlađih momaka iz Boksačkog kluba Trešnjevka zapazio ga je po neuobičajenoj borbenosti i on se s petnaest godina našao na prvom "pravom" boksačkom treningu.
Naravno, svojim roditeljima, a posebno vrlo zabrinutoj majci Mariji, nije smio priznati da boksa. Otac je ipak nekako saznao. Obojica su sve još neko vrijemo skrivali od majke, govoreći joj: "Pleše folklor", a kad je napokon postao i prvak države u seniorskoj konkurenciji, za boks je saznala i mama.
Dugo joj se moralo dokazivati i govoriti: "Ne boj se, majko. Ja ću uvijek biti dovoljno treniran da bih mogao podnijeti i uraganske nasrte. Samo slabo i nedovoljno trenirani stradavaju.". Tada je nastao mir u kući.
Prvi trener mu je bio prof. Ivan Sertić u Trešnjevci, dok mu je radne navike usadio još u osnovnoj školi nastavnik i pedagog Milan Richter.
Nastupio je Olimpijskim igrama 1988. u Seulu i 1992. u Barceloni.
Hrvatski profesionalni boks dobio je dana 11. travnja 1995. godine, četvrtu zvijezdu velikana s europskom titulom nakon Ivana Prebega, Mate Parlova i Marijana Beneša. Osvojio je titulu u teškoj kategoriji u dvorani Marcel Cerdan u Parizu pobjedivši pred 4000 gledatelja Cristophea Bizota.
Mavroviću je to bio 18. meč profesionalne karijere, 18- pobjeda i pri tome 14 prekidom. Jedanaest sekundi prije kraja jedaneste runde, u 33. minuti velike borbe, Mavrović je pogodio protivnika desnim krošeom od kojeg se čvrsti suparnik zaljuljao, izgubio ravnotežu i pao na pod.
Pokušavao se pridići, zateturao je, a sudac u ringu odbrojio mu je do deset. Bio je to težak nokaut koji je Mavroviću donio veličanstvenu pobjedu. Hrvatskom je boksu priskrbio još jedan šampionski pojas.
Francuski prijatelji boksa pljeskali su novom prvaku kao da je Francuz.
Predsjednik Tuđma uputio je Željku čestitke za njegov uspjeh i promidžbe hrvatskog športa. Primio je i mnogobrojne čestitke iz domovine i iseljeništva.
Boksački prvak Europe tri godine za redom od 1995. do 1997. godine, s čak sedam uspješnih obrana naslova, potvrdio je to i sjajnom borbom protiv Lennoxa Lewisa 1998. godine u borbi za svjetski naslov u teškoj kategoriji po WBC verziji, u kojoj su prethodni uspjesi Lennoxa Lewisa prevagnuli pri bodovanju borbe, kojom je naslov dodijeljen Lewisu.
Mavrović je svoju inteligenciju, marljivi rad i strpljenje dogradio velikim samouvjerenjem, ali nikad nije taj odnos gradio na omalovažavanju suparnika. Temeljito je pristupao boksačkim zakonima, dograđujući svoja znanja uvažavanjem svake dobronamjerne primjedbe.
Korak po korak stvarao je svoj stil u kojemu je osnovno pravilo bilo - gradi svaki svoj poteze do uspjeha! I njegovi prethodnici imali su tih vrlina, ali nepobitno je da je u teškoj kategoriji toga moralo biti i više.
Zlatna rukavica kao najveći trofej u povijesti hrvatskog boksa, dva naslova hrvatskog sportaša godine, sve su to samo neke od uspomena na doista veliku karijeru jednog od najvećih sportaša koje je Hrvatska imala.
