Primo Carnera
Primo Carnera
Rođen dana 26. listopada 1906. godine. Prvak svijeta u teškoj kategoriji iz 1933. godine, za svoje vrijeme, kolos visok 203 centimetra i težak 132 kilograma. Dobio je nadimak “The Walking Mountain“, hodajuća planina. Od šesnaeste godine Primo nije mogao naći cipele koje bi mogao navući na nogu. Koristio bi iznošene cipele tako da im odreže vrh. Bile su to "Primove sandale".
Još veći i slavniji od Primovih stopala bio je njegov apetit. Na vrhuncu svog uspjeha i slave talijanski je div za doručak obično smazao litru soka od naranče, dvije litre mlijeka, devetnaest tosteva, četrnaest jaja, štrucu kruha i pola kila prešane šunke.
Gladan palente
Za nekoga s takvim apetitom Amerika je predstavljala obećanu zemlju. Jedino mjesto u poslijeratnom svijetu gdje je kako-tako mogao napuniti želudac. Rođen u siromašnom selu Sequals u pokrajini Friuli, Italija. Primo je cijelo djetinjstvo proveo gladan palente. Plakao je "Mama, daj mi još palente", no ona je samo mogla strugati po dnu lonca.
Kao i čitava generacija gladnih europskih imigranata, Primo je sanjao o tome da se najede. Maštao je kako se vraća u rodno selo i roditeljima nosi dobru hranu. Francusku hranu!
Slučajno je sreo čovjeka po imenu Leon See. Bio je menadžer, poslovan čovjek, i tako je Carnera s 21. godinom ušao u boksačku dvoranu. S vremenom dolaze i prvi uspjesi. Svijet je ubrzo saznao za Talijana koji u prvih 15 borbi nije znao za poraz. Na svojoj prvoj turneji po SAD-u postigao je 23 pobjede. Za samo devet mjeseci!
Dana 29. lipnja 1933. godine bori se za naslov prvaka svijeta protiv Jacka Sharkeyja u njujorškom Garden Bowlu. Četrdeset tisuća ljudi okupilo se oko ringa. Prima su došli vidjeti bivši svjetski prvaci Jack Dempsey i Gene Tunney.
Kako piše Philippe Fusaro u "Glinenom kolosu", literariziranoj biografiji prvaka, branitelj naslova Jack Sharkey "vidio je sve zvijezde, svoju pokojnu mater i Washingtonova konja" kad ga je Primo dohvatio. Slavio je pobjedom nokautom u šestoj rundi.
Naslov je Carnera izgubio godinu dana kasnije, protiv Maxa Baera. Bilo je to dana 14. lipnja 1934. godine. Te noći, Carnera je pokazao ludu hrabrost: jedanaest puta je padao, jedanaest puta se dizao. Tragičan je to bio kraj, agonija koja je potrajala duže nego što je trebalo. Sudac je konačno prekinuo borbu u 11. rundi.
Poslije borbi u Americi, vratio se u Italiju, kako je bio pokraden od svojih boksačkih promotora putovao je u trećem razredu sa najsiromašnijim putnicima jer nije imao više novca za kartu. Kada su ljudi prepoznali Primu Carnera i kad su se glasine počele širiti da je to on, mnogi su dolazili po autogram.
Došao je kapetan broda, koji je također bio Talijan, pozvao je Carnera i njegovu suprugu da mu budu počasni gosti da dođu u prvi razred i nastave putovanje.
Vratio se u Europu, teško živio, još se jednom vratio u Ameriku te dobio državljanstvo. Živio je skromno na jednom ranču. Bio je bolestan i znao je da mu nema spasa. Vratio se u Italiju, gdje je umro dana 29. lipnja 1967. godine. Umro je točno 34 godine nakon što je postao prvak svijeta.
Primo Carnera imao je i filmsku karijeru. S debelim namazom make upa glumio je "Frankesteinovo čudovište", "Herkula", i "Priprostog čovjeka u službi zločeste žene" iz filma "La corona di ferro".
Godine 2008. snimljena je i Biografska priča o Primo Carneri, talijanskom boksaču koji će postati svjetskim boksačkim prvakom, Carnera: The Walking Mountain.
